Utopljene gladi-Stefan Besovic

Please wait...

Kraljica je rodila kceri,

istog dana je umrla od sramote…

Mi,njeni nerodjeni sinovi

cekali smo u redu za hranu,

ukrali smo kupone prethodnog dana…

Kazu da je smrt tisinom isisala zivot,

sa usana Bodlera,koliko samo praznih bajki…

Ja znam,da je on,Dante posrnule epohe,

umro od gladi,jer nije vjerovao u novac.

Bude se prve price stidljivih sjecanja,

zarobljeni u vjestackim stihovima,

nisu nam znali objasniti,

zasto nikada necemo vidjeti svjetla Pariza.

Koza sputava svu ljepotu praznine,

ispunjenu mirisom crvene boje…

Ne umijem disati,jednostavno ne mogu,

zaboravim da je to nuzno raditi,

ne bi li ostao ziv,ali ne mogu suvise boli.

Plakao bih danima,drzeci glavu u rukama,

ali bola jos uvjek nisam svjestan…

Koliko samo mrzim svoje ruke,

narusavaju sklad njene kose.

Gledao sam njene rijeci

i u prolazu dotakao svaku misao.

Vrijeme se slivalo niz naga tijela,

ostavljajuci pukotinu za sobom,

taj iskreni osmijeh…

Promrzlim prstima pleli smo vijence,

nikad odsanjanih snova,

nebo se osjecalo u plucima,

dok su stranci saputali…

Zasto smo rodjeni?

105 пута прочитано

Оставите одговор

Your email address will not be published.