KRATKE MISLI — MARINA ADAMOVIĆ

-U masi ljudi, čuči covek   -Jedna smrt  menja hiljadu života. Ona ćuti, a ovi se streljaju u sebi.   –Shvatićeš koliko si ga  voleo tek kada ti kaže zbogom – život.   -Kako nekome toliko  verujem da sam spremna život da mu dam, postadoh mlada i besmrtna.   -Ekstrovertan ili ne, pravo TI je … Настави са читањем “KRATKE MISLI — MARINA ADAMOVIĆ”

-U masi ljudi, čuči covek

 

-Jedna smrt  menja hiljadu života. Ona ćuti, a ovi se streljaju u sebi.

 

–Shvatićeš koliko si ga  voleo tek kada ti kaže zbogom – život.

 

-Kako nekome toliko  verujem da sam spremna život da mu dam, postadoh mlada i besmrtna.

 

-Ekstrovertan ili ne, pravo TI je negde drugde.

 

-Pas uličar ne zaradi grip, temperaturu. Tek ponekad lom noge ili glave

-Naučila sam da lažem. Eto, iskreno vam kažem.

 

-Lepa reč gvozdena  vrata  očeliči.

Mile Babaroga-Vlada Ilić

Ispričaću vam priču o mome drugaru,koji sada nema prebijenu paru.Imao je milione i više od toga,Mile Babaroga.Tad je bio faca najveća u gradu,nosio je cvikere u jareću bradu.Davao sam svima pare ali ima boga,reče Mile Babaroga.Neki su mi vratili ali njih je malo,kome je do Mileta sada brate stalo.Imam da ti pričam ja još dosta … Настави са читањем “Mile Babaroga-Vlada Ilić”

Ispričaću vam priču o mome drugaru,koji sada nema prebijenu paru.Imao je milione i više od toga,Mile Babaroga.Tad je bio faca najveća u gradu,nosio je cvikere u jareću bradu.Davao sam svima pare ali ima boga,reče Mile Babaroga.Neki su mi vratili ali njih je malo,kome je do Mileta sada brate stalo.Imam da ti pričam ja još dosta toga,kaže Mile Babaroga.Osuđen na smrt četri puta bato,u Bugarskom zatvoru čameo je zato.Izvuko se živ bez ikoga svoga,Mile Babaroga.Zato kad ga sretneš imaj poštovanja,takav kao ti treba da mu se klanja.Tamo gde je kročio neće tvoja noga,jer on je Mile Babaroga

ЧУЛНИ ПИР – Споменка Денда Хамовић

Украшћу крила соколици Звезде ока пратити И на груди ти Слетети Упићу и мудрост сове Да мисли ти горке И сањалице Мирим Посејаћу семе невена Да замиришем ти Сузни осмех И руке Пронаћи ћу тебе у теби И нечујем мачјим Миловати Жеље Додире нећеш осетити Само перушке чар И страствено Срце Волећеш вировити мој Чежљиве … Настави са читањем “ЧУЛНИ ПИР – Споменка Денда Хамовић”

Украшћу крила соколици
Звезде ока пратити
И на груди ти
Слетети

Упићу и мудрост сове
Да мисли ти горке
И сањалице
Мирим

Посејаћу семе невена
Да замиришем ти
Сузни осмех
И руке

Пронаћи ћу тебе у теби
И нечујем мачјим
Миловати
Жеље

Додире нећеш осетити
Само перушке чар
И страствено
Срце

Волећеш вировити мој
Чежљиве душе пој
И чулни пир
Жене.

CRVENE VODE – Nena Miljanović

  Dok smo bili dve srebrne ribe U vreme belih voda ljubavi Srebrnih kosa oboje već Zabranjenom Ljubila sam ti nevine i nesrećne dečačke oči Takve su bile tad Dok smo plivali mendrima razdvojenih života Bezglasni… …I kad si progovorio suvišnom rečju Kojom se nalazi izgovor gde ljubav nalazi način Prestao si biti moj nevini … Настави са читањем “CRVENE VODE – Nena Miljanović”

 

Dok smo bili dve srebrne ribe
U vreme belih voda ljubavi
Srebrnih kosa oboje već
Zabranjenom
Ljubila sam ti nevine i nesrećne dečačke oči
Takve su bile tad
Dok smo plivali mendrima razdvojenih života
Bezglasni…

…I kad si progovorio suvišnom rečju
Kojom se nalazi izgovor gde ljubav nalazi način
Prestao si biti moj nevini nasušni
Jer postala sam tvoja grešna i skrivana
Daleko od bistrika s početka
Potopljena u mulju strasti
Između nagona i kajanja

Tajnu
Tražio si me periodično i na kratko
Samo kad ti zauzdan vilenjak pod pupkom poludi
I poželi da se poigra slobode
Crven
Od tvog prolaznog mužjačkog žara
I mog neprolaznog stida ljubavnice
Ženke

Nevoljena
Nisam te mogla više voleti
Ni ne voleti
Očajna
Odgrizla sam svoje srcasto levo peraje
Da ne zaplivam ponovo za tobom
Potonula
Čekam
Da protekne dovoljno vode i vremena
Da zaboravim i izronim u novu ljubav
A vode teku
I teče vreme
I nikako da protekneš

НИЖУ СЕ ГОДИНЕ – Драгојло Јовић

НИЖУ СЕ ГОДИНЕ Нижу се године живота наших, Прашина лагано на прошлост пада, До јуче имасмо милион жеља, А сад се чува још једна нада. Да живот овај танушни, мали, Потраје дуже, док трају снови, Па кад се коначно црта подвуче, Нек сутра памти шта смо били јуче. Пољима цветним сад магла шета, Стазе су … Настави са читањем “НИЖУ СЕ ГОДИНЕ – Драгојло Јовић”

НИЖУ СЕ ГОДИНЕ

Нижу се године живота наших,
Прашина лагано на прошлост пада,
До јуче имасмо милион жеља,
А сад се чува још једна нада.

Да живот овај танушни, мали,
Потраје дуже, док трају снови,
Па кад се коначно црта подвуче,
Нек сутра памти шта смо били јуче.

Пољима цветним сад магла шета,
Стазе су наше са трњем срасле,
Тамо где некад трчасмо боси,
Ветрови хладни витлају по коси.

Ногу пред ногу у старачком ходу,
Гледамо немо у мирну реку,
Што тихо негде ка мору тече,
И као да нам шапће, зар већ је вече.

А река ко река, зна да је вечна,
Да ту где сад је, вековима тече,
Па много не мари ко крај ње пролази,
И чија нога кроз воду јој гази.

Она вечно млада, постојана моћна,
Слуша нашу причу и ко тајну носи,
Таласима шумним времену пркоси,
Не хаје за оно што живот односи.

Низ корито клизи и тихо нам рече,
Кад утеху тражите сиђите до реке,
Ја одох лагано у даљине неке,
Док корак имате свратите  до реке…

© Драгојло Јовић

Crnom rundovu – Rade Mijatovic

Ево ме, ево, чекаш ли ме дуго Опет као некад тетурам касно Помућен сам мало са вином и тугом Али верност твоју бар поздрављам јасно Гледаш ме ко да сам, а знаш да нисам Твог ланца ноћас проћердано пола Него, де, седни на задње двије И зави једну тако до бола Ал’ не од туге … Настави са читањем “Crnom rundovu – Rade Mijatovic”

Ево ме, ево, чекаш ли ме дуго
Опет као некад тетурам касно
Помућен сам мало са вином и тугом
Али верност твоју бар поздрављам јасно

Гледаш ме ко да сам, а знаш да нисам
Твог ланца ноћас проћердано пола
Него, де, седни на задње двије
И зави једну тако до бола

Ал’ не од туге већ из ината
Нек она наша из сна се прене
Па срца свога отвори врата
Да пусти тамо тебе и мене

Кажем ти стари некада беше
Сад не смејемо се ал’ нисмо тужни
Од бакљи што их дани пронеше
Још реже наши ожиљци ружни

Пролази време ти за њим климаш
А верност је ребра оглодала давно
Комад ти је ланца све благо што имаш
Ти си као и ја проживео славно

Да није тебе, рундова мога,
Гаравог као ова ноћ што је
Не бих се имао постидет кога
Због ове пијане седе моје

Знам и ти би стару крепио душу
Судбина наша иста је сва
Зато лагано клизни у тмушу
Остатак ноћи лајаћу ја

Иди сад, иди, ал’ шљиву немој
Људи се клони и шуњај тмином
Да не би сутра у крчми некој
Тебе и тугу залио вином

Hodam medju ljudima-Mila Jašović

Nestalno svetlo voštanica tinja Nad malom trpezom Lica bez glasa govore Guši me miris lavande I to što U moje ime je zdravica I to što postavljaš pitanja Tražeći jednostavne odgovore Ko u zverinjaku osionih Hodam sa ljudima Pa,ako ti se učini na mahove Da ganjam duhove iza tvojih ledja Ko da se ne čujemo … Настави са читањем “Hodam medju ljudima-Mila Jašović”

Nestalno svetlo voštanica tinja
Nad malom trpezom
Lica bez glasa govore
Guši me miris lavande
I to što
U moje ime je zdravica
I to što postavljaš pitanja
Tražeći jednostavne odgovore
Ko u zverinjaku osionih
Hodam sa ljudima
Pa,ako ti se učini na mahove
Da ganjam duhove iza tvojih ledja
Ko da se ne čujemo
Neka te ne vredja
Što jos si bezimen vitez
Na odru precvetalih ruža
Što radjam vatru tarući kamen o kamen
I pružam ti ruke
Tek da se rukujemo
Pa modre usne grči tišina
Koja nas žvaće i guta
Jer nije istina
Ono što želimo da je istina
Kasniš eonima
I zastaješ nepozvan
U slepoj ulici moga puta
Hodam sa ljudima
Aukcija živih
Na medjumestu dvaju svetova
Gde sitno prodaju sunce
Za prstohvat od snova
U kalupe pretaču zlato
Da naprave poluge
I ove sveće s mirisom mošusa po kalupu su topili
Kada banalnost dodeli uloge
I nas će u nesto sabiti
Da bi nas lakše uklopili
Ni tudje perje ne grebe ispod kože
Ni kitnjasti ukrasi pod jezikom
Ne zagrcnu ih
Umetnost je preboleti sebe
Sve ostalo se ipak mora i može
Nismo mi sudbina
Na svakom mom početku kipti neminovnost kraja
Mogu ja voleti,al
U masi drugih, ni ti mi nećes oprostiti
Što sam se drznula da budem svoja medju ljudima

Skriveni Vetar

Dani su sivi, olovno teški pogledom tražim gde se Vetar skrio ona bura olujna, snažna da sa neba skine tamni veo. Ne čujem, sve je tišina prekrila i magle zamutile čula zamrli glasovi dobro poznati utihli Pegazi, krila im sklopljena Šta se to zbiva u mojoj duši mislim da ni ne želim da znam sklapam … Настави са читањем “Skriveni Vetar”

Dani su sivi, olovno teški
pogledom tražim gde se Vetar skrio
ona bura olujna, snažna
da sa neba skine tamni veo.

Ne čujem, sve je tišina prekrila
i magle zamutile čula
zamrli glasovi dobro poznati
utihli Pegazi, krila im sklopljena

Šta se to zbiva u mojoj duši
mislim da ni ne želim da znam
sklapam oči, ne pratim u magli trag.

Polako se mešaju sivilo i mrak
u daljini treperi do sad neviđen zrak
a Vetar se skrio i čeka neki znak.

©Nevenka Savić Alispahić

Bademov cvat

Otkud snijeg u proljeće a sunčan i lijep dan… Da li je u duši hladno il košmaran samo san… Ne nit je snijeg ni proljeće nema sunca nije san no riječi lebdilice dvoličnice lažljivice sviloplet su oko vrata Kroz maglu ih vidim tanke za narkozu uspavanke… A taj veo što me skriva ta koprena laka … Настави са читањем “Bademov cvat”

Otkud snijeg u proljeće
a sunčan i lijep dan…
Da li je u duši hladno
il košmaran samo san…

Ne
nit je snijeg ni proljeće
nema sunca nije san
no riječi lebdilice
dvoličnice
lažljivice
sviloplet su oko vrata
Kroz maglu ih vidim tanke
za narkozu
uspavanke…

A taj veo što me skriva
ta koprena laka živa
bijele su latice bademovog
cvata…
One mi san tvore
o njoj mi govore
njena bit je noćna ptica
svakome je nevjernica…

Lagano ko bademova latica na dlanu
lepršava misao na uvo mi šanu…
Ah nikakve štete
ne budi dijete
i ne mari za to
kad joj je već dato…

Zamijeni san sa javom
ušuškaj se zaboravom!

Pesme nedelje Januara 2018, bira Lepa Simic

ФРЕСКА – Миладиновић Сандра Мајра Бар да ме лаже ко нико пре да ме светлошћу умије срце би куцало ко дечије небо би било умилније… И да ми прича о свету том који ни сам не познаје, али има машту ко ретко ко, и зналачки се не одаје… У одајама где маске носе баш сви … Настави са читањем “Pesme nedelje Januara 2018, bira Lepa Simic”

ФРЕСКА – Миладиновић Сандра Мајра

Бар да ме лаже ко нико пре
да ме светлошћу умије
срце би куцало ко дечије
небо би било умилније…

И да ми прича о свету том
који ни сам не познаје,
али има машту ко ретко ко,
и зналачки се не одаје…

У одајама где маске носе
баш сви одреда што спавају,
па мртво море им није беда,
нек ми се вечно надају…

Али он тако умивен чашћу,
витез вечности у зао час,
макар морену носио собом,
однео вешто мој добар глас…

У онај чаши ко задња кап,
што усне не такоше ничије,
стрпљиво чекаћу Месечев знак,
ко фреска… да верник је открије…

А да ли ће онда он пожелети,
живот без краја, без лажи сан,
срце што куца као дечије…
Не, то и не желим никада да знам!

Миладиновић Сандра Мајра

DOBRO JUTRO – Sreten Kasavica

Dobro jutro, radnici.Dobro jutro, jadnici.
Da li ste svi zaspali, tako srećni, bogati?
Dobro jutro radnici!

Deca su na ulici, il’ u kladionici.
Šta ste to vaspitali, dal’ ste se zapitali?
Dobro jutro, radnici!

Osmesi na licima.Svi ste u kreditima.
Ko još ima posao, taj je dobro prošao.
Gde ste sad svi, radnici?!

Sve će vam obećati, pa se neće sećati.
Svi su vas naguzili, jer ste stalno puzili.
Dobro jutro, radnici!

Ne pomaže sindikat.Radnički savet, rođak, brat.
Jednom nogom blizu groba.Sad je dobar čak i Sloba.
Hej, nesretni radnici!

Para puni džepovi.Kuće, kola, planovi.
Srčka jače udari, čak i tu, u ludari.
Nema mesta, radnici!

Nije ti važno – Sanja Petrovic

Nije ti važno kojim se jadima pokrivam

I kojim osmesima otkrivam.

Nije ti važno da li su mi sede

Nagrnule snažno

I da li se neka bora

Baš zbog tebe istične jasno.

Nije ti važno.

Ne spaja nas više

Ovo nebo nepregledno

Ni prekrajani oblaci,

Ni vetrovi kroćeni.

Ne spaja nas više

Ples sunčevog pulsa

Ni mesec, ni zvezde,

Ni zagrljaj senki pod Ajfelovom kulom.

Ne spaja nas više ništa.

Možda tek zalutalo sećanje

Izmaglicom obmotano

U svitanje.

ЋУТЊА – Латинка Ђорђевић

А сад је доста.
Ћути
не реци ништа
све приче
једна на другу личе.

Уморна сам,
живот је празан,
попут реке тече,
боре јасно зборе
и ово вече.

Ћути,
откопчај кошуљу
баршунастој месечини
пусти бол из ње,
ако ме опет позовеш
нећу ништа рећи,
ни реч,
ни две…

© Латинка Ђорђевић