U srcu malom zebnja se stegla,
teške se misli tvore u strah.
Slana je suza na njen jastuk legla,
soli joj kosu rasutu u prah.
Sa senkama često ona noću zbori,
rukama ih slabim odvaja od sna,
kao da ih vešto za budućnost čuva,
brine da je čeka neka sudba zla.
Sa senkama često ona noću pleše,
one nose lica iz prošlosti skore
pa utvare crne na anđele liče,
dok strah ih ne oda, od izlazeće zore.
A kada se svrši taj đavolji ples
I pred sjajem sunca poklekne ta tama,
sa usana tiho prostrujaće šapat:
„Bojim se samoće, ostariću sama“
Tada će joj lišće na granama starim,
pod gudalom vetra odsvirati tajnu,
neko će za svagda biti tu kraj tebe,
da s neba ubere za te zvezdu sjajnu.
Ti nikada nećeš ostariti sama,
oteraj gordo taj najveći strah,
ostaće znaj, neko ,uvek da te čeka
dok vreme mu telo ne zdrobi u prah.
Ti si moj zlatni okov na vratu,
moja lična Gvozdena Dama.
Kroz misli prođeš svakog trenutka
a misao nikad ne sme biti sama.
Znaš da je vreme samo večno?
Skriće i mene pokrovna svila,
moja će duša ostati kraj tebe,
shvatićeš, ti nikad sama nisi bila.