Crveni karanfil
Ilidža sva u cvijetu, cafe Dolly Bell,
sami smo, ja i moja Esma,
sa zvučnika dopire: ”Zaboravi ako možeš”,
naša najdraža pjesma.
Šetamo alejom zagrljeni,
zastanemo i ja je ljubim,
oko nas, samo su kesteni.
Ali, zašto osjećam,
da je nepovratno gubim?
Ljubim je, ona mi kosu gladi,
da l’ ja to sanjam da volim,
plašim se, suviše smo mladi..
Ali, zašto se stalno pitam,
o, kako ću da je prebolim?
Radujemo se kao procvalo cvijeće,
kao Djurdjevu danu Cigani,
u našim srcima je proljeće,
o Bože, da li smo,
jedno drugome zapisani…
Skenderija sva u mladosti, Matursko veče u „Zlatnom”,
zajedno, ja i moja Esma,
sa zvučnika dopire: “Zaboravi ako možeš”,
naša najdraža pjesma.
A meni sve više je muka,
pijan sam dok ona me drži,
stežem je jače oko struka.
sve češće se stidim,
o kako samo sjećanje prži…
Mi plešemo, o kako je volim,
dok ljubim joj lica blagost,
za oprost, pijan je molim…
To nisam bio ja,
to bila je moja mladost…
Radujemo se kao procvalo cvijeće,
kao Djurdjevu danu Cigani,
u našim srcima je proljeće,
o Bože, da li smo,
jedno drugome zapisani…
(C) Miro Beribaka
za ovu pjesmu gospodine Miro izlišan je bilo kakav komentar.
ona govori sama za sebe…
perfektno!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Aleksandre,
hvala druže, čitamo se,
Miro
Arsenije,
hvala za komentar. Iskreno, nisam očekivao ovako pozitivne reakcije na ovu pjesmu misleći da je ovo nešto samo moje, lično, nešto što samo ja razumijem.
Pozdravljam te,
Miro