negdje bi tvoji puti
zrcalom jutra, lijenim
buđenjem voda.
negdje bi niz platno dana
raskrilila ruke i pustila
da sama isplovi barka
bez plama i plana
da vrluda
u rasute dane.
ne treba ti riječ
dok drhtiš, tamo
gdje slijediš ljeskanje
neubrano okom.
negdje bi plakala,
negdje nad grebenima
gdje vidici crtaju
plave ptice, tamo
gdje je druga obala
razdvojila jednu mladost.
negdje bi tvoji prsti. pusti
nek sama isplovi barka,
nek pjevaju vesla, vjetar će
svih daljina oživjeti
nove verse.
(Прочитано: 9 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 334.913 пута)