JEDNO PROHLADNO SUNČANO POPODNE – Mirko Popović

na klizavu površinu stola
netremice me gledajući
otac spušta netom pročitanu knjigu

priznajem
ne pitam se tko je maestro
iz čijeg kista izviru
krhki kristali očevih očiju
koje me gledaju
i suha grana bajama iza prozora

čiji je san u daljini iz koje rastu
i zaboravljaju me
ostarjele šume
ne pitam se jer želim dohvatiti stranice knjige
koja se lista i raste u očevim očima
puštam za njom ruke u njoj su
prva vrela u njoj su vesla i svjetionici
krupna slova i crne riječi s kojima
brzo prolaze slike svijeta
u njoj su neozvučeni versi i neki
nasmijani dani
što u trenu
s jatom ptica prhnuše
u prohladno
sunčano popodne

Аутор: Mirko Popović

Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost. Види све чланке од Mirko Popović