Ono što se čini da je pesma, pričom
izvajana tako gnusno, sva od nade,
a bez mozga i jezika vrela –
uspela samu sebe da ukrade.
Zašto kamen ovog dana, ne crveni.
Dok je sunce zanosni ljubavnik,
pa udvara se, kao nekoj ženi –
prolaznom vremenu i rečima slatkim.
Stojte zanesenjaci olakih vera,
čije ime skovano od jada i bede,
stoji visoko nad lomačom oka –
čije suze za života, malo vrede.
Recite zaboga, istini ko bi
dao glavu, kao što reč je prosta.
Čiji eho i najtvrđe duše drobi –
u gluvoj noći, kad mladost posta.
Ono što se čini da je pesma, pričom
izvajana tako gnusno, sva od nade,
a bez mozga i jezika vrela –
uspela samu sebe da ukrade.
(Прочитано: 39 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 692.655 пута)