Sa planine svete proderah se glasno
na pogani živalj bezbožan i truo
da se vapaj krotkih svetom čuje jasno
al’ eho se vrati nerazuman, tmuo
Što pade tišina na pleme nam gluho
zar glad nas ne uči što razum ne znade
da l’ poljima niče trulo seme suho
da gladnima tanku koru hleba dade
Sada zemlja stenje pod teretom greha
pusto polje naše oganj pratnje guta
ukorenjen mržnjom a ne salvom smeha
izgubljeni eho mutnom vodom luta
Do poslednjeg daha u sebi sad žalim
što ne viknuh jače snažnije i grublje
da planine svete rečju ja zapalim
da probudim ljudima čovekoljublje.
autor
Jovica N. Ðorđeviċ
07.02.2026g.
(Прочитано: 29 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.103.212 пута)
Hvala poštovani prijatelju. Srdačan pozdrav.