one thing

I’ve been asleep too long can’t even see what’s wrong. Suddenly, no lights around me, I’m not able to see anything. And I walk and walk… was just lost in unthinking. I’m hearing somebody’s talk but still pretending to sleeping. I’m holding with all my strength to the numbness… Finally, falling with no faith, loosing … Настави са читањем “one thing”

I’ve been asleep too long

can’t even see what’s wrong.

Suddenly, no lights around me,

I’m not able to see anything.

And I walk and walk…

was just lost in unthinking.

I’m hearing somebody’s talk

but still pretending to sleeping.

I’m holding with all my strength

to the numbness…

Finally, falling with no faith,

loosing all awereness.

I wish I could tell a word

but I couldn’t find my voice.

Last time it was heared

was when you made your choice.

It starts to rain,

I didn’t make a step,

just still standing

feeling all upset.

Pain knocked me breathless…

If I could only been fainted,

but I didn’t lose conciouscness,

world was still black&white painted…

Hours were passing by,

in dimension that was unplugged.

No scream, no cry.

Was this bad enough?

Memories are slippin’ away…

I don’t feel texture of your skin,

Your eyes are now grey.

Wonder, what was I’ve last seen?

There is just one thing

that would make me able to resist,

Your love

and it’s only in my dreams,

but I know that you’re somewhere exist !

Među svojima

Brod poljuljanog morala.. na njemu živim i ne plovim morem vec mutnim Amazonom. Još sam mala i svemu još se divim, al ne pristižem nigde ovom vodom.   Odavno, posada je izgubljena. odavno, ne zna se za pristanište. Odavno, paluba beznadežna već godinama moje je skrovište.   I želiš da odeš, a nemaš luku. Žedan … Настави са читањем “Među svojima”

Brod poljuljanog morala..

na njemu živim

i ne plovim morem

vec mutnim Amazonom.

Još sam mala

i svemu još se divim,

al ne pristižem nigde

ovom vodom.

 

Odavno,

posada je izgubljena.

odavno,

ne zna se za pristanište.

Odavno,

paluba beznadežna

već godinama

moje je skrovište.

 

I želiš da odeš,

a nemaš luku.

Žedan si

dok spavaš na svoj toj vodi.

Nemirni talasi

prave buku

dok ti stremiš ka slobodi.

 

Posada je sakrila kompas,

ne možeš dalje

od stuba srama.

Tu je kraj.

I gde god se okreneš

ne vidiš spas,

ne vidiš nebo

ni zvezda sjaj..

 

Nađe se po tračak nade

u toplim noćima,

u snovima..

Bude ti na dohvat ruke,

stojiš na prstima,

dosežeš…

Ali kad i to neko ukrade,

kad i to nestane

shvatiš da si deo tame,

shvatiš da si među ”svojima”…

Ti možeš više

Još uvek sanjam, uprkos svemu, nalazim nade tamo gde ih nema, i vidim zvezde na tmurnome nebu, tražim nas tamo gde nesanica drema.   I još se borim, još uvek snage imam, nalazim je tamo gde sve je zamrlo od bola, i svaki poraz opet stojećki primam, uspem da spasim barem sebe pola.   Strahove … Настави са читањем “Ti možeš više”

Još uvek sanjam, uprkos svemu,

nalazim nade tamo gde ih nema,

i vidim zvezde na tmurnome nebu,

tražim nas tamo gde nesanica drema.

 

I još se borim, još uvek snage imam,

nalazim je tamo gde sve je zamrlo od bola,

i svaki poraz opet stojećki primam,

uspem da spasim barem sebe pola.

 

Strahove svoje puštam da umru u noći,

sve svoje želje nalazim na zgarištu snova,

i uvek vidim jedne iste oči,

oči što sjaje kao nada nova.

 

Puštam da suze izlaze iz mene same,

tražeći vazduh što se lakše diše,

i nađem svetlo posred najdublje tame

i viknem sebi ”Da, ti možeš više!”

Most

Zar  nije kasno za reči neizgovorene? Zar nije dosta potraćenog vremena za verovanje u čuda? Zar nije previše Očaja prošetalo tuda? Baš neki dan naletesmo jedno na drugo, slučajno, al namerno. Običan pozdrav i kimanje glavom-dovoljno, jer mu se činim već dugo znanom. Kad kući stigoh, pred spavanje, Rekvijem za snove posluži duši omotanoj obećanjima … Настави са читањем “Most”

Zar  nije kasno za

reči neizgovorene?

Zar nije dosta

potraćenog vremena

za verovanje u čuda?

Zar nije previše

Očaja prošetalo tuda?

Baš neki dan

naletesmo jedno na drugo,

slučajno, al namerno.

Običan pozdrav

i kimanje glavom-dovoljno,

jer mu se činim već dugo znanom.

Kad kući stigoh,

pred spavanje,

Rekvijem za snove posluži

duši omotanoj obećanjima

koje niko nije znao da održi.

Obećanja upisana

u dnevnik doživljenih istina,

a svaka druga

je prazna strana.

Kažem ,,kuća’’-

cetiri zida, vrata i lom

jer je mnogo više potrebno

da bi je nazvala ,,dom’’.

I legnem u krevet

počnem sanjati..

Most od želja svake druge noći

i nova obala, biserna, večna,

do koje ću doći

okrenuti se staroj

i napokon biti srećna.

A srce mi željno

već tamo luta,

jednim korakom

sam na pola puta.

ПЕСНИК…

ПЕСНИК… Данас сам написао песму помало тужну, помало сетну у њој ти коса лепрша на ветру и видех те опет сретну Знам да то су стихови само мој бајни цвете, предивна дамо али ја сам у сновима још увек тамо на месту за које само ми знамо И можда ја тугу кроз строфе лечим ал … Настави са читањем “ПЕСНИК…”

ПЕСНИК…

Данас сам написао песму
помало тужну, помало сетну
у њој ти коса лепрша на ветру
и видех те опет сретну
Знам да то су стихови само
мој бајни цвете, предивна дамо
али ја сам у сновима још увек тамо
на месту за које само ми знамо
И можда ја тугу кроз строфе лечим
ал волим те и то немогу да спречим
од мене то је нешто много јаче,
јер души не можеш забранити да плаче
нити срцу што због љубави издише
да о свом болу песме пише…

Братислав Богдановић

Ž A R – Marica Vidić

zver sam na kratko obuzdana da stanem u dva kvadrata neba namerno otkinutog bez zvezda hodam sve snažnije refrenskim koracima slutnje sa dva žara u očima što se naizmenično potpaljuju  

zver sam

na kratko obuzdana

da stanem

u dva kvadrata neba

namerno otkinutog

bez zvezda

hodam sve snažnije

refrenskim koracima

slutnje

sa dva žara u očima

što se naizmenično

potpaljuju

 

ВЕРА, ЉУБАВ, НАДА…

ВЕРА, ЉУБАВ, НАДА… Шта је живот без љубави до туга што гуши и дави Шта је љубав без наде до самоћа што ми те краде Шта је нада без вере до чекање без мере Јер љубав је срећа оно што те кроз живот сећа Јер нада је жеља од сна већа, од облака беља А … Настави са читањем “ВЕРА, ЉУБАВ, НАДА…”

ВЕРА, ЉУБАВ, НАДА…

Шта је живот без љубави
до туга што гуши и дави
Шта је љубав без наде
до самоћа што ми те краде
Шта је нада без вере
до чекање без мере
Јер љубав је срећа
оно што те кроз живот сећа
Јер нада је жеља
од сна већа, од облака беља
А моја вера
само је пут, што ме
ка теби тера…

Братислав Богдановић

KO ZNA… ZNA – Marica Vidić

sa lakoćom grešiš to je tvoje umeće kad kišu svih oblaka sačuvaš za moja čekanja pa se nasmešiš… kao otmen gospodin što pušta preko reda damu uplakanu    

sa lakoćom grešiš

to je tvoje umeće

kad kišu svih oblaka sačuvaš

za moja čekanja

pa se nasmešiš…

kao otmen gospodin

što pušta preko reda damu

uplakanu

 

 

ПОЉУБАЦ…

ПОЉУБАЦ… Могу ли добити пољубац један онако нежан, љубави вредан помало стидљив, помало чедан јер пољубац никад није бедан кад срце због њега брже куца и кад од уздаха блуза пуца па зашто га онда не би дала захвалан би био на њему мала ако даш један размисли о два јер нисам нескроман ја да … Настави са читањем “ПОЉУБАЦ…”

ПОЉУБАЦ…

Могу ли добити пољубац један
онако нежан, љубави вредан
помало стидљив, помало чедан
јер пољубац никад није бедан
кад срце због њега брже куца
и кад од уздаха блуза пуца
па зашто га онда не би дала
захвалан би био на њему мала
ако даш један размисли о два
јер нисам нескроман ја
да тражим пољубаца пет
кад већ сутра љубићемо се опет…

Братислав Богдановић

Dobro sam

  Ne plači, molim te, ne mogu da podnesem taj zvuk i to što čujem, razara i slama. Iz sobe čujem te i lomljenje srca, tako je glasno, u meni odzvanja. Kako ziveti u sred rata, u svom sopstvenom domu, u malom utočištu.. Navikneš se od malih nogu da strahuješ pri povratku u isto… I … Настави са читањем “Dobro sam”

 

Ne plači, molim te,
ne mogu da podnesem taj zvuk
i to što čujem,
razara i slama.
Iz sobe čujem te
i lomljenje srca,
tako je glasno,
u meni odzvanja.

Kako ziveti u sred rata,
u svom sopstvenom domu,
u malom utočištu..
Navikneš se od malih nogu
da strahuješ
pri povratku
u isto…
I sve je isto,
i reči i suze
i dela i nedela.
Samo se otvara pitanje vremena
kad legneš u krevet
i čekaš
da prođe…

Ne znam zbog čega
nosim svu krivnju,
kad si ti taj
zbog koga sam
zidove oko sebe podigla.
Senke unose noć
kroz pukotinu na njemu
i teško se diše,
ali probija eho slomljenog deteta
koje viče
,,Molim te, nemoj više”.

Ožiljci izblede, oče,
ali bol ostaje ista
i sećanje na to
kako se snovi ruše.
Sve ovo jednom proćiće,
u meni,
samo majčina ljubav cvetaće.
Jednog jutra probudiću se,
biće sunčan dan,
pogledaću prošlosti u lice
i reći
,,Dobro sam.”