Село рода ( Тараш )

У нашем селу деси се згода и плану љубав између рода. Oзбиљне намере показа своје мужјак без мана, лепи Првоје. За трен окупи дружину стару са раним пролећем…испроси Мару. Мара пристаде истога трена беше до звезда заљубљена. На гозби оркестар врабаца свира, прелећу званице поља кромпира. И сасвим случајно краљевским летом причу о себи проносе … Настави са читањем “Село рода ( Тараш )”

У нашем селу деси се згода
и плану љубав између рода.
Oзбиљне намере показа своје
мужјак без мана, лепи Првоје.

За трен окупи дружину стару
са раним пролећем…испроси Мару.
Мара пристаде истога трена
беше до звезда заљубљена.

На гозби оркестар врабаца свира,
прелећу званице поља кромпира.
И сасвим случајно краљевским летом
причу о себи проносе светом.

Пером се ките чланци о пару,
насловне стране сликају Мару.
У село Тараш путеви воде
навире народ да види роде.

Године среће заједно броје
драга нам Мара и драги Првоје,
Ти мили путници небеског свода
што гнездо свише у селу рода.

SVILA JASTUKA GROBA MOG – Nena Miljanović

nema u tome nimalo poezije što ti (ne)moćna mesečina kroz otvoren prozor natapa postelju u kojoj spavaš snom bivšeg grešnika ti odavno ne sanjaš detinjarije kao što su poetski prizori prirode i prazne pesničke predstave o ljubavi ne sanjam ni ja budna naslonjena na smešan mesečev zrak i oslonjena na tvoje utrnulo rame gledam te … Настави са читањем “SVILA JASTUKA GROBA MOG – Nena Miljanović”

nema u tome nimalo poezije
što ti (ne)moćna mesečina
kroz otvoren prozor natapa postelju
u kojoj spavaš snom bivšeg grešnika
ti odavno ne sanjaš detinjarije
kao što su poetski prizori prirode
i prazne pesničke predstave o ljubavi
ne sanjam ni ja
budna
naslonjena na smešan mesečev zrak
i oslonjena na tvoje utrnulo rame
gledam te kako spavaš
i slušam najveću poemu ljubavi
koju mi neće priznati suptilni čitaoci
jer nema nimalo poezije
u šumu tvoga disanja
što prelazi u lako hrkanje
teško da išta uzvišeno ima
kad te ovlaš dodirnem da se okreneš i prestaneš
i ti me nesvesno dotakneš usnama
usnuo
u ovoj prostoj priči o potrošenih dvoje
i neistrošenoj proznoj niti o običnom životu
(koji nemam sa tobom)
a kojom vezem svilen jastuk groba mog
na tvome ramenu
daleko od poezije
i njenih (ne)utešnih laži o ljubavi

MEMENTO MORI (POST FESTUM)- Nena Miljanović

  Nisam ukrala njen deo postelje niti šta tuđe otela za svoje ljubav ne otima, a na stub srama ste me i bičevali rečima jer rušim tabue o svetosti nečijeg braka čak i kad je pakao trajanja bez ljubavi. Udarite kamenom ako morate, tako su vam rekli da treba sa kurvama, iako, ni senku doma … Настави са читањем “MEMENTO MORI (POST FESTUM)- Nena Miljanović”

 

Nisam ukrala njen deo postelje
niti šta tuđe otela za svoje
ljubav ne otima,
a na stub srama ste me i bičevali rečima
jer rušim tabue o svetosti nečijeg braka
čak i kad je pakao trajanja bez ljubavi.

Udarite kamenom ako morate,
tako su vam rekli da treba sa kurvama,
iako,
ni senku doma mu nisam oskrnavila,
u senci,
nisam pitala koje boje je postelja
njegove i njene ložnice
a bolelo je,
bolelo…

Ne sudite osuđenoj na patnju druge
ne prozivajte me,
ogrešićete se o Ljubav koja ne greši
ni na dolasku ni na odlasku
i ne palite lomaču ispod mene,
ne znate,
kad ćete i sa kim na njoj goreti.

Za vas što mi sudiste a ne znate
molim se
“Neka vas mimoiđe ova čaša”,
a ja,
Izgubila ono što nisam ni imala,
izgubljena,
iskupljujem vas ovim stihom
koji bi sutra mogao biti vaš
“Kurvin Memento Mori”.

copyrgiht © Nena Miljanović

NA IVICI – Nena Miljanović

reč po reč koju mi nisi rekao korak po korak udaljava me od tebe daleko sam suviše sad od one mene koja se pitala zar je moguće živeti a glas ti ne poželeti čuti u bolni i slatki čas kad sve je svetlost i lepota izlišna jer nije podeljena sa tobom predaleko odmakla je ljubav … Настави са читањем “NA IVICI – Nena Miljanović”

reč po reč koju mi nisi rekao
korak po korak
udaljava me od tebe
daleko sam suviše sad
od one mene koja se pitala
zar je moguće živeti
a glas ti ne poželeti čuti
u bolni i slatki čas kad sve je svetlost i lepota
izlišna
jer nije podeljena sa tobom
predaleko
odmakla je ljubav od prećutanih tajni
i od onog tebe kom sam se mogla vratiti
na jedan poziv i pola reči
gluva
ne čujem te više
jer ne čujem dušu iz sebe kako me pita
zar nije moguće još jednom sve
bez duše
namerno slepa za sve lepote
ne bolujem više u modri čas
kad mesec prelomi zrak
kroz gorku kap što mi na rubu oka zri
i na ivici stiha o novoj ljubavi
a mislila sam da neću moći
mislio si…

Ona – Nikola Mirković

Svake noći pred spavanje slika njena mi pred očima sija, Ona je sve što mi treba, jedino ona mome oku prija. Njene nežne reči koje su me bodrile, Koje su mi dale nadu, koje su moje patnje krile. Ona je cura koja moj život krasi, Čije lice primećujem i kad je u velikoj masi. Smeđe … Настави са читањем “Ona – Nikola Mirković”

Svake noći pred spavanje slika njena mi pred očima sija,
Ona je sve što mi treba, jedino ona mome oku prija.
Njene nežne reči koje su me bodrile,
Koje su mi dale nadu, koje su moje patnje krile.

Ona je cura koja moj život krasi,
Čije lice primećujem i kad je u velikoj masi.
Smeđe oči koje iza sebe kriju nešto,
Ona ume njima da zavede nekog vešto.

Prvim poljubcem je ona pokazala svoje lice,
Pokazala je dobrotu, da je ne pogađaju sitnice.
Pružila mi ljubav koju sam gajio bajno,
Voleo sam je bez prestanka, pisao sam joj pesme trajno.

Razumeo sam je kao svog rođenog brata,
Pomagao joj u svemu, otvarao ka srcu širom vrata,
Pratio svaki njen korak, zadržavao svoja osećanja u sebi,
Imao je svakoga dana ma bilo kakav se oko nje stvarao derbi.

Nedostaje mi njeno sve, ali sada kasno je,
Sada neki drugi momak njoj svoju ljubav daje.
Kupuje je materijalnim stvarima, nekim sitnim poklonima,
Dok sam je ja kupovao svojim lepim snovima.

NEARTIKULISANA PESMA -Nena Miljanović

Slobodna Kao pra žena koja još ne zna za stid Gola kao istina Pećinska žena sam ti bila Bez artikulacije i velikih reči Najdubljim ćutanjem sam te ljubila Onako kako ljubi pra-ljubav Onakvog Kakvim sam te videla i volela: Čovek moj Lovac na impale tigrove i mene Štavitelj kože medveđe i moje Čuvar Vatre života … Настави са читањем “NEARTIKULISANA PESMA -Nena Miljanović”

Slobodna
Kao pra žena koja još ne zna za stid
Gola kao istina
Pećinska žena sam ti bila
Bez artikulacije i velikih reči
Najdubljim ćutanjem sam te ljubila
Onako kako ljubi pra-ljubav
Onakvog
Kakvim sam te videla i volela:
Čovek moj
Lovac na impale tigrove i mene
Štavitelj kože medveđe i moje
Čuvar
Vatre života u pepelu i meni
Tragač
Za divljim medom u mojim dupljama
Ratnik
Nosilac semena ljubavi u tobolcu o bedru
I mene na plećima i u mislima
Takvim ikonama tebe
Prekrila sam sve svoje misli
I postala hram religije ljubavi
I ti si postao moj Bog

&

Danas
Stihom slikam poslednju ikonu tebe
Na ikonostasu srušenog hrama :
Obezbožen ti
Artikulisan
Odeven u reči i izgovore
Govoriš gole laži…

…Ruši se moj hram
Ogrnuta očajem
Ispisujem pod poslednjom ikonom:
Ovde počiva moj tragač čuvar i ratnik
Ovde je umro Bog…

Исус Христ – Ивана Зајић

Има једна стара пећина, Само тишина у њој почива, У њој се у времена древна Створио отац свих очева.   Хранили га Јосиф и Марија, Рукама у хладним ноћима грејали И оне старе песме певали, Сада о њему ми што певамо. Тако спасење души налазимо.

Има једна стара пећина,
Само тишина у њој почива,
У њој се у времена древна
Створио отац свих очева.

 
Хранили га Јосиф и Марија,
Рукама у хладним ноћима грејали
И оне старе песме певали,
Сада о њему ми што певамо.
Тако спасење души налазимо.

Божићна жеља – Ивана Зајић

На Бадње вече кад падне мрак И месец жути појави се, Кад угаси се последњи зрак, У мени једна жеља јави се. Пожелим да је гласно изговорим, Узалуд… нема не говоре уста, Не могу речи више да прозборим – Остаје само жеља пуста. Знам, ако се превише надам Па у тој жељи сва изгорим, Почећу … Настави са читањем “Божићна жеља – Ивана Зајић”

На Бадње вече кад падне мрак
И месец жути појави се,
Кад угаси се последњи зрак,
У мени једна жеља јави се.

Пожелим да је гласно изговорим,
Узалуд… нема не говоре уста,
Не могу речи више да прозборим –
Остаје само жеља пуста.

Знам, ако се превише надам
Па у тој жељи сва изгорим,
Почећу брзо у очај да падам,
Живот у пакао претворим…

Кад на Божић бадњак се загори
И за столом упали се свећа,
Нек ми срце на сав глас говори:
Желим да ме увек прати срећа.

Једном кад се уморим од снова
И када нестане свака нада,
Можда ће ми се жеља ова
Остварити изненада.

LAŽNI ORLOV DAR – Nena Miljanović

Na liticama poetskih pogibelji U orkanskim visovima duše Samoizmaštana i sama (kao đavo ili Bog) Tebe sam zalegla u nedrima i pesmama Među četvorolisne deteline i katrene o poslednjim srećama U ružu vetrova uglavila sam gnezdo Opleteno paperjem osedelih snova I u alpski rog duvala duboke jesenje tonove Muzikom poezije Mamila sam te iz visina … Настави са читањем “LAŽNI ORLOV DAR – Nena Miljanović”

Na liticama poetskih pogibelji
U orkanskim visovima duše
Samoizmaštana i sama
(kao đavo ili Bog)
Tebe sam zalegla u nedrima i pesmama
Među četvorolisne deteline i katrene o poslednjim srećama
U ružu vetrova uglavila sam gnezdo
Opleteno paperjem osedelih snova
I u alpski rog duvala duboke jesenje tonove
Muzikom poezije
Mamila sam te iz visina duhovnih ljubavi
U pokušaju da te odlepim od blata tla
I pokrenem da prvi i poslednji put se vineš
Iznad provalija gorke požude
Nemoćne
Da te ispune i kad se isprazniš
Sa bezbrojnim uzgrednim
Pesmama o visinama
Branila sam se od bolnih padanja u jamu jave
Šćućurena u pocepan pesnički mit
Na ivici kukuvičijeg gnezdu u šupljim prsima
Branila sam san o ljubavi
Slapovima stihova o tebi kondoru
Prala sam sebe od istine
Da sam do guše potonula u glib
U nadi
Da ću ako padnem tebe podići sa dna
I učiniti te s orlovim darom
I sebe učiniti pesnikinjom
S darom pisanja o ljubavi
I kad je prostituisanje
Sa sopstvenim snom o sebi boljoj
Sa tobom boljim