TI ĆUTAĆEŠ SAMO Ti ćutaćeš samo. Utrnute studom biće misli tvoje raspete pred zidom natopljenim suzom.U tom času hudom s nebeskih visina rasuće se hridom, pala duša tvoja u milion zrna. Jauk, vrisak bolni, nikad nerečeni zamreće sa dušom kroz prostranstva crna. Svi bokori snova pašće pokošeni u baštama, koje sa predanim marom gajila si, … Настави са читањем “TI ĆUTAĆEŠ SAMO – Jugoslav Nestorović”
TI ĆUTAĆEŠ SAMO
Ti ćutaćeš samo. Utrnute studom
biće misli tvoje raspete pred zidom
natopljenim suzom.U tom času hudom
s nebeskih visina rasuće se hridom,
pala duša tvoja u milion zrna.
Jauk, vrisak bolni, nikad nerečeni
zamreće sa dušom kroz prostranstva crna.
Svi bokori snova pašće pokošeni
u baštama, koje sa predanim marom
gajila si, s dobom srelih nam pogleda.
U dubini duše ispunjene žarom,
i htenjima silnim da se mojoj preda.
Strašni bezdan staće izmedju nas tada.
A ti svesna njega, ipak, u tom času
koraknućeš napred na krilima nada,
sa prosutom suzom jecajem u glasu,
Da stisneš se opet uz grudi mi hladne.
Grudi sto su nekad brektale mi plamom.
Ti gore u njima. Sagore. Sad jadne
pepela su hrpe pokrivene tamom.
Isčeznu i zadnja iskra onog zara
sto grejaše silno duše nam i tela.
No prsima tvojim stari požar hara,
ti ljubavlju plamnom prožeta si cela.
Ti bi sad da voliš, nas, i onim delom
sto isčeznu, nekud, nestade iz mene.
Hoćes da nas imaš,u biću ti celom
živi uzvišena žrtva jedne žene.
Ja skrušeno gledam ponad tvoje glave;
pune nevericom, očaja što bridi,
u daljine morske nepomične, plave
i ugledah: dusa razbi se o hridi.
(C) Jugoslav Nestorović