BAJKA O LEDENKU
Sneg je danima padao.Krupne pahulje su se poput zvezdica prosipale sa
neba,kao da ih je neka čarobna ruka otuda bacala.Iako je bilo hladno
sva ta belina imala je svoje čari. Malo selo pod tim belim pokrivačem
izgledalo je kao iz neke bajke.Samo su se iz odžaka put neba dizali
plavičasti tragovi dima,koji su bili dokaz da je u tim malim kućama
pucketala vatra.Koliko su stariji meštani bili razočarani zbog
hladnoće,toliko su se deca radovala obilatom snegu i čekala pa prestane
da pada da bi krenuli sa zimskim vragolijama. Sa nestrpljenjem su
dočekali i taj dan i veseli istrćali iz kuča.Kao po nekom dogovoru sa
svih strana uputili su se do obližnjeg jezera koje je bilo toliko
zaleđeno da su se bezopasno mogli igrati na njemu.Nije bilo kraja
njihovoj sreći. Klizali su se,grudvali po zaleđenoj površini i izvodili
razne vratolomije.Mokri bi dolazili kući gde su ih roditelji korili
zbog toga,ali bi ponovo sledećeg dana trčali do jezera.
Najnestašniji od svih bio je Jovan.Sićušan dečak je poput baletana klizao sa jednog
na drugi kraj jezera.Bio je omiljen u društvu i svi su rado prihvatali
njegove ideje za neku novu igru. Tako mu je jednoga dana palo na pamet
da skupe sneg i od njega naprave snežnog čoveka.Svi su se obradovali
tom predlogu i uskoro marljivo radili na tome.Trud im se
isplatio.Nasred jezera stajao je ledeni čovek i deca su veselo trčala
oko njega srećna što su uspela da ga tako lepo naprave. Sutradan je
Jovan prvi otrčao do jezera.Poneo je stari dedin šešir sa namerom da ga
ledenom lutku stavi na glavu umesto kape.Ali,kako se bližio jezeru,čuo
je da do njega dopire vesela muzika i pesma.Začudio se jer je znao da
niko od njegovih drugara ne zna tako lepo da peva.A onda se ukopao u
mestu od prizora koji je video na jezeru. Na zaleđenoj površini
jezera,uz izvođenje najlepših pirueta,klizao je ledeni čovek. Njegovi
prsti,napravljeni od kockica leda,pucketali su i stvarali najlepšu
melodiju uz koju je tako zanešeno i opojno pevao. Noge kao da mu nisu
dodirivale zaleđeno tlo. Činilo se kao da lebdi u vazduhu. Jovan je
dotrčao do njega. -Hej,pa ti si živ!Uzviknuo je.
-Jesam.Ti si me napravio i oživeo. Biću ti večno zahvalan zbog toga.
Šta ti je to u ruci?
-Doneo sam dedin stari šešir da ti stavim na glavu.
-Hajde stavi mi. Baš će mi lepo stajati.
Zajedno su se od srca nasmejali i počeli zajedno da se igraju.
-Zvaću te Ledenko.
-Može.Sviđa mi se to ime. U to vreme su i druga deca došla do jezera. I
oni su bili iznenađeni kada su videli da je njihov ledeni čovek oživeo.
Svi su se igrali sa njim. On im je pokazivao razne piruete koje su oni
teškom mukom izvodili.
I dok je Ledenko veselo plesao,prsti su mu i dalje zveckali u najlepšoj
melodiji koja se svima sviđala. Čak je i promrzim pticama na granama
drveća bilo toplije uz tu muziku. Nad zaleđenim jezerom odzvanjao je
ledenkov veseli smeh. Od toga dana deca su roditeljima pričala priče o
Ledenku. Roditelji su mislili da su to samo izmišljotine,ali kada su u
razgovoru jedni sa drugima shvatili da deca pričaju istu priču,nešto im
je tu postalo sumnjivo. Rešili su da se jednom prikradu i provere
verodostojnost tih priča. Došli su i iz prikrajka posmatrali decu.
Ali,sem dece i njihovog veselog igranja ništa nisu videli. Nikakav
Ledenko nije bio među njima. Jedino im je bilo čudno da su svi tako
skladno igrali kao da se kreću po taktovima muzike koju samo oni čuju.
Vratili su se kući ,ubeđeni da su tu priču deca zaista izmislila. Tako
su dani prolazili. Zavoleli su Ledenka i često su ga u pauzi od igranja
terali da im priča razne priče. A on im je pripovedao o dalekim snežnim
prostranstvoma i nepoznatim zemljama koje je posetio. Zima se bližila
kraju. Sunčevi zraci su sve češće gostovali i prkosili snegu. U travi
su se već pomaljale ljubičice kao prvi vesnici proleća. Ptičice su
počele sa svojim veselim cvrkutom i na taj način stavljale svima do
znanja koliko se raduju proleću. I toga dana deca su se uputila do
jezera. Bili su nekako tihi. Kao da je neka seta zavladala u njima. Oni
se jedini nisu puno veselili novom godišnjem dobu. Došli su do jezera.
Njegova površina nije više bila pod snegom. Sve je bilo plavo ,a u
plavim dubinama mirnoga jezera ogledalo se sunce. Gledali su i gledali
,ali nisu videli svog dragog prijatelja. -Gde je Ledenko nestao?
Uglas su svi rekli ono što im se vrzmalo po glavi. -Nema ga. Eno samo u
vodi njegovog šešira. Uzvuknuo je Jovan. Ledenka nije bilo. Samo je
njegov šešir plutao i bio jedino nešto što je od Ledenka ostalo. Deca
su zaćutala. Suze su počele da im kvase lice.
-Naš Ledenko se otopio.
Samo je neko od njih prošaptao.
*********************************************
Stiglo je leto. Deca su ponovo svakoga dana na jezeru. Sada plivaju i
kupaju se. Ali,i dalje čuju zveckanje ledenkovih prstiju i njegov
veseli smeh. I dalje pevuše pesme koje im je on pevao i pitaju se u
kojoj se sada dalekoj zemlji nalazi.
© JASMINA DIMITRIJEVIĆ SRBIJA