I opet je mart, sunčano proljeće već glasnike šalje i sve miriše na prvo cvijeće. Mart je kao i onda, Između iluzija cvatu ljubičice A noću, pod svjetlošću čarobnog fenjera Mart je, mjesec snova, Mart je i opet će biti |
Аутор: NevenkaA
Naslovljeno između redova
Reči, kolika je samo snaga njina,
tolika da u času se rodiš i u času umreš
od blagosti s jedne i oštrine s druge strane.
Reči, igračke u našim rukama
uteha u mukama ili rana što nikad ne zaceli
u celosti od čovekove namere ovisi.
Reči, prijatelji i neprijatelji u njima žive
igrajući se s našom svešću i podsvešću
daruju nam i mir i ratove pokreću.
Reči, zna li iko tako dobro snagu njinu
kao što to Pesnik zna dok ih u rimu slaže
ili običan, sasvim prost stih dok u pesmu niže.
Niko to tako dobro kao Pesnik ne zna
ili onaj ko pero u ruci drži ispisujući
priče i dajući im likove, živote i osećanja.
Ako sve to znamo onda znamo da
niko kao Pesnik ne ume tako jasno
da u rečima i bez reči rečeno oseća.
Zato ti pišem pesmu, da te podsetim
i po vetru ti je šaljem da ti je pred noge rastre
a ti izaberi hoćeš li da je čitaš ili pregaziš.
I dok ti Pesnik piše pesmu žena ćuti
kao što uvek je bivalo i uvek će biti
ne rečju već tišinom svoju će ti dušu poveriti
Pesnik zna i ume i s rečima i s dušama
i zbog toga nikad se razumeli nismo
jer žena je znajući moć reči pred Pesnikom ćutala.
Kakva je vajda da zavoliš reči i ljubiš igru njinu
ako u njima ne čitaš i ne osetiš ženu a ne Pesnika
ako pred rečima klekneš a ustukneš pred delima.
Kakva je to Ljubav ako se rečima osvaja
kakve su to tišine ako se njima reč poigra
treba li ti pesma ako pred tobom pogleda nema.
Pesnik ti piše pesmu, a žena – ćuti.
Čemu Ljubav ako Pesnika voliš a ženu prezreš
ili obrnuto, ženu voliš a Pesnika prezreš.
Čemu reči i čemu tišine ako jedno nisu.
Čemu išta u ovom životu ako sve igra biva
ako se ne oseti nekazano i ne vidi neviđeno.
Pesnik je napisao pesmu i po vetru ti je poslao.
Ne zbog pesme i ne zbog reči već prisećanja rad
da jedan Pesnik moć reči nikad ne zaboravlja.
Pročitaj ili ravnodušno pregazi kad pred tebe dospe
jer kakva vajda od samih reči taman Pesma bile
ako ispred sebe ne budeš video duboke oči tišine.
Ljubav Vrijeme Smrt
Ljubav, Vrijeme i Smrt,
trio, na prvi pogled u potpunom neskladu,
nespojiv orkestar za svaku numeru.
Istina, malo je ko imao sluha
da razumije kad melodiju slučajno čuje
u vrevi mnoštva i trci za svojim i tuđim ciljevima.
Ono što ponekad, najčešće noću,
i najgoreg sluhistu natjera da čuje njihovu ariju
su Sjenke Sjećanja koje zaplešu po mekom tepihu
potisnutih osjećanja, skrivenih snova, neisplakanih tuga.
Sjenke Sjećanja u tački sadašnjeg vremena,
zvižduk Stranca koji izgleda poznato,
miris soli i pjeska, a more je daleko
pa se pita da li se to samo nešto umom poigrava.
Sjećanja su mjesto u kojim zajedno obitavaju
Ljubav, Vrijeme i Smrt, bezvremeni i beskonačni,
trio prošlog, sadašnjeg i budućeg trenutka
svira svoju melodiju, uvijek istu a opet drugačiju.
Trio koji ima različite instrumente,
ali isto ime, isti lik, iste oči i isti odjek
odlazećih koraka koji se vraćaju različitim putevima
u različite sobe i različite pokrivače za budne snevače.
Ljubav, Vrijeme i Smrt,
splet operskih arija koje piše Uspomena
notama za ples Sjenki Sjećanja
na plesnom podijumu od mozaika Života.
Ljubav, Vrijeme i Smrt,
zamka za bol ili sloboda za Feniksov let
ne saznaš dok čitavu ariju ne odslušaš
i zadnji korak plesni ne otplešeš.
Orkestar svira kraj, tišina uzima riječ;
Svi, i ti i ti i Ti, i mi i vi, apsolutno svi
bili smo ili jesmo ili ćemo biti
trio Ljubavi, Vremena i Smrti.
Prepoznati melodiju, čuti korake,
osjetiti ruke oko struka, vidjeti sjaj suze,
razaznati smješak koji sam sebe guši,
biti sluhista bez sluha, biti duša u Duši.
Ljubav, Vrijeme i Smrt,
ako ih sretneš zajedno, zaplači, vrišti, smij se
i zastani jedan minut, minut za Život.
Raspričani Vjetar
Danima Vjetar priča.
Toliko priča i toliko je glasan
da ne mogu više da ga slušam.
Zatvaram uši, sklapam oči
prevarim ga i sakrijem se u san,
a on, on i u snovima priča
priča i ne prestaje, ne odustaje
na moje molbe samo se nasmije
oslika predjele i lica
i ruku jednu ka meni pruženu
i šapat s usana poteče
glas poznat snovima se razlije
i jedne se oči između svega isprječe
u toplini pogleda ljubav se pretače
po sobi se poznat miris prospe
i više nemam pobjeći kud.
Danima Vjetar me ne ostavlja
zalud ga šaljem na put
samo se osmjehne i kaže ;
Otud sam došao upravo sad.
Uzdahnem, oćutim, od sebe sakrijem
sve ono što Vjetar razgrće
ali miris još sobom caruje
još me toplina očiju ogrće
još bi ruke da me dodirnu
a duša vrata otvara i ništa ne pita.
Idi Vjetre, idi sad ponovo u istu
ulicu, sobu, isti grad
u oči u ruke u san
daj mi predaha tren
daj mi jedan bez priče dan.
Balada o Neznanki
Nisam joj znao ime
niti ko je i odakle
ali joj lik nikad nisam zaboravio.
Imala je kosu što je
mirisala na proljeće
hod po kojem si mogao da je prepoznaš
između mnogih prolaznika.
imala je lice koje ste
morali gledati i ne htjeli.
Ne, ne, nije to bilo lice
bizarne, hladne ljepote
žene koja zna koliko je lijepa,
to lice je imalo toplinu
neusiljenu, prirodnu toplinu
koja će vas ugrijati,
otopiti led i u najtvrđim srcima,
ali ono najljepše, najčudesnije,
bjehu njene oči.
I najzagonetnije…Oči zbog kojih sam
je i nazvao Neznanka…
Neću vam reći koliko su bile
te oči sjajne i čudesno lijepe.
Reći ću vam nešto drugo.
ako uspijete da razumijete.
Dobro da ne voliš Vjetar
Poželim da Ti vrisnem ime
skupilo se jezero boli
od kiša tišine
Poželim da se u Vjetar pretvorim
da te snažno zaglim
kosu zamrsim
Progutam na usnama krik
zatvorim sve da Vjetar ne osjetim
da mu se ne prepustim
Progutam izdajničku iz očiju kap
i ćutim
i trpim
I poželim Ti nasmijan dan
i bude mi drago
što ne voliš Vjetar
Vjetar je izdajica
stara varalica
sve bi Ti rekao
Moju tišinu Ti odao
ali dobro je
Ti ne voliš Vjetar
Razumio ni riječ ne bi
sto puta da ga
pošaljem Tebi.
Mesto gde se Vetrovi sastaju
Ima jedno mesto gde se sastaju vetrovi
donoseći stare i nove priče
nama još neispričane.
Ima jedno mesto gde Ljubav stanuje
mesto gde odlazim kada mi
zatreba zagrljaj u kojem se ćuti.
I zagrli me vetar najjače što se grliti može
i obasja me svetlost nasjajnija što postoji
i sve što želim je ostati u tom zagrljaju zauvek.
Ima jedno mesto gde se sastaju sve krajnosti,
gde se duša topi, a suze lede,
gde srce vrišti, a usne zaneme.
Umori se Čovek
Umori se čovek.
Od sebe se umori.
Od dalekih horizonata
do kojih ni sve oči ne dopru
ni sva srca ne stignu
a duša se osvrće, traži
bar jedan pogled
jedne oči u kojima se ogleda
jedno srce u kojem se od svega odmara.
Umori se duša.
Umori od sveta.
Od beživotne bujice
praznih reči i pustih priča.
Umori se čovek.
Umori od sebe.
Od svojih i tuđih koraka
od buke izveštačenih osmeha
od kojih se ništa ne čuje
ništa ne vidi još manje oseća,
a život prolazi, ističe
mesečevom rekom ploveći
i nestajući bez osvrtanja
bez mnogo kajanja
i nimalo žaljenja.
Tišina vjetra
Utihnuo Vjetar
utihle riječi
u duši skrivene
kao da bez Vjetra
u niz da se poslože
ne znaju
kao da kroz maglu
ni riječi ne nalaze puta
stoje slova poput lišća
svud okolo razasuta
čekajući da ih vjetar složi
u djeliće neke priče
u parčiće novog proljeća
Ljepota neizgovorenog
Tišino, imaš najljepše ime.
Najljepše, sve dok ga ne izgovore.
Tišino, noćas ti zavodljivo šušte haljine.
Tišino, tvoje ruke grle najnježnije.
Tvoje usne ljube najiskrenije.
Tišino, tebi poklanjam one riječi najslađe
Riječi što gube moć kad se izgovore
Kao što i ime tvoje gubi od ljepote
Kada ga usne neke prozbore.
Tišino, budi tu, zagrli me
Ne idi, neka ti ime zaborave
Neka te dugo od mene ne odvede
Slatkih usana zov.
Ostani, ne idi, budi tu i ogrni svoj plašt
Sakrij me pod skute svoje
I ne daj da me otrgnu.
Čuvaj me, kao što mati čuva
Jedino čedo svoje.
Tišino, imaš najljepše ime
Koje kao i sve ljepote
Traje dok ga usne ne izgovore.