Аутор: NevenkaA

 

Srećemo se uvek na istom mestu,
u isto vreme, u istim predelima.
Na mestu gde se kraj veže s početkom.

Neki to zovu – beskraj, neki iluzija.

Ja to zovem – naše mesto,
mesto gde se čuje neizrečeno,
gde se dodirne nedodirljivo.

Srećemo se na stanicama
u kojima nema perona
putujući bez karte i pasoša
prelazimo najudaljenija mesta,
bez prepreka, bez nezgoda.

Srećemo se nezaustavljivim koracima
žureći jedno ka drugom
najbržim sredstvom prevoza,
putujemo brzinom svetlosti,
nepgrešivo sledeći samo trag karte
duboko ucrtan tu – u mislima.

Srećemo se – misao je nezaustavljiva.

Настави са читањем “Naše mesto”

Kada mi nedostaješ
volim najjače što mogu,
volim vasionu cijelu
i svako biće i svakog čovjeka.

Voleći tako gušim nedostajanje
voleći najjače u sve te
ljubavlju utkam
i evo, mogu da se zakunem,
dah tvoj u sobi osjećam.

Kada mi nedostaješ
volim beskrajno, jako
i stvaram te ljubavlju
kao što slikar bojama
oživi platno.

Volim sve, jer ti si sav Ljubav
od nje se rodio, od nje živio.

Vjerujem, tako da ćeš,
ako volim i samo volim
od Ljubavi da oživiš,
ponovo se rodiš, ponovo i zauvijek,
da mi nikad više ne nedostaješ.

Настави са читањем “Kad mi nedostaješ”

Ti se Vjetre ne zadržavaš
na istom mjestu dugo
ne ostaješ i ne gradiš gradove
ne zaklinješ se na vječnost
a ona ti je saputnik
ne pominješ kobnu riječ – zauvijek
a zauvijek si upleten u zvjezdanu mrežu
uhvaćen u zagrljaj mjesečeve sjenke
a opet slobodan i sasvim svoj
talase lomiš o sprud
čas lomiš čas miluješ
čas dahom svojim toplim
neprisustvom o prisustvu svom
cijelom svijetu kazuješ.

Ti se Vjetre ne zadržavš
tragove ostaviš pa obrišeš
rijeke bez mosta prelaziš
na sve četri strane svijeta putuješ
svugdje prođeš a nigdje ne dođeš.
Dođeš da prođeš
da prašinu podigneš do Neba
da je počistiš kad treba
da raniš pa da liječiš
pustiš pa spriječiš.

Ti se Vjetre ne zadržavaš
odlazeći iza sebe ne gledaš
sa sobom doneseš i odneseš
ne donoseći i ne odnosoći
ni košulje ni prtljaga.

U tebi je sve što je bilo
sve što jeste i što će biti
niti kriješ niti možeš skriti
niti djela nit’ zlodjela
niti zagrljaja nit’ šamara
kad miluješ a kad na koljena bacaš
kada voliš a kad mržnjom pustošiš
da li ti je dah melem ili otrov sipaš
da li ljubiš il’ proklinješ
sve se Vjetre vidi kud nevidljiv prođeš
sve Istina biva u nagoti svojoj
pred očima odvajkad nam stoji
a mi slijepi kod očinjeg vida
od koljena do koljena
od čovjeka do čovjeka
na naličja svikli i privikli
tvoje lice Vjetre nit’ osjetili nit’ vidjeli nismo.

Gradove gradimo pa ih rušimo
rane pravimo pa ih trujemo
u riječima vjeru nevjerujuć’ djelu
tražimo da ne nađemo
od bljeska Zemlje sjaj Neba
odavno se u oku zagubio
Isina se u nagosti svojoj
postidjela i sakrila
u okrilju tvome divljem
pitoma zaspala
u toplome dahu tvome
suzu je jednu tešku i slanu
u amanet za Sutra ostavila
da spominje i opominje
da moli prašta i voli
za sve ono što zapeče i zaboli
za sve ono što se okom ne vidi
i riječju ne izgovori
za sve što zapisano nije a postoji.

Ti Vjetre nigdje prošao nisi
a prolazio si
tragom bez tragova
gradom bez gradova
odjeven bez odjela
pozdravljao se nisi
i nisi se na povratak obavezao
a vraćao si se
i nisi se na Vječnost kleo
a zauvijek si se u njenu mrežu upleo
kroćen neukroćen vezan nesvezan
slobodan rob a zarobljen gospodar
nevidljiv a neskriven
bez velova i bez maski opet tajna ostaješ
tamo gdje si prestao ne prestaješ
tamo gdje si prošao ne prolaziš
odlazeći ti samo ponovo dolaziš
licem bez naličja ne postojeći postojiš.

Odakle si i kud si krenula
takva nestvarna, iz misli odbjegla,
korakom kao da po oblaku gaziš,
neprimjećujući kuda prolaziš.

Na licu ti čitam vjekove
u kosi ti vijore maestrali
svaki dan te gledam iz daleka
čekajući da me primjetiš neprimjetna.

Ne poznajem te, a već sam te sreo
na poljima šarenog sna
okrzni me jednim pogledom samo
htio bih vidjeti šta kriješ u očima.

Slutim, bjegunac si, od sad i sutra
obavijena tim nevidljivim velom nepostojanja
strah skriven zidom tišine
proviruje iz tih tvojih žustrih koraka.

Pogledaj me, ti što dolaziš iz budućnosti
zastani na jedan treptaj od mene
i pusti da ti se dogodim jer,
odavno ja čekam na tebe.

Ako ikad kreneš da me tražiš
po dugim noćima
i mračnim odajama sjećanja,
ne zaboravi, moja draga,
ja nisam nikud otišao,
nikud dalje od tvoga koraka.

Ako ikad kreneš da me nađeš
u neznane predjele daleke,
ne zaboravi, moja draga,
zalud trošiš vrijeme na daljine
ja se nisam makao dalje
od tvoje meke tišine.

Ako te nekad povuku tmine
i pozove u noći poznat glas,
sjeti se, jedina moja,
i kada sam odlazio, otišao nisam,
samo sam u sjenku tvoju prešao
dišući tvoje ime, u sjenci tvoje tišine.

Ona je čaša najslađeg vina

što dušu razgali bez pijanstva

i srce ogreje kad stud zavlada.

 

Ona je Ljubav prečista

Ljubav koja pogledom leči

Ljubav koja grli bez reči.

 

Ona je ceo Svemir u jednoj Zvezdi

ceo Svet u jednom Biću

najbistrija kap u svakom piću.

 

Ona je od Ljubavi rođena

Ljubavlju vođena kroz Svetlost

Ona je dokaz da postoji Večnost.

 

Ona je Zavet i Amanet

tihi Čuvar lepote i Dobrote

bezuslovna kruna Čistote.

 

Ona je od Ljubavi sazdana

Ljubav joj je Put kojim hodi

bezuslovni dar od Boga dat.

 

Ona je Sve i Svaki dan

Ona je kap rumenog vina

ime je njeno  Bezuslovna.

 

Neko je zove Milost, neko Istina

Lepotom i Iskrenošću Celiva

Neko je zove Anđele, a Ime joj je

 

U svakoj reči i svakom osećanju

u svemu je od toga ima

Ona je zbir svih imena u jednom

 

U imenu od Imena Ljubav

u imenu od Imena Svetlost

Ona je MILICA, Ona je Blagoslov !

 

( Pesmu posvećujem kako mojoj, tako i svim onima

koji imaju ili će imati jednu Milicu  pored sebe )

Šta god slavili ovoga dana, proslavite u radosti,

a Volite svakog dana u godini, u životu …

 

U prilogu, još jedna pesma za sve Milice,

i dok je čitam vidim da je On to napisao mnogo bolje od mene .

***

Ljubavi, ti si vatra
koja gori u mom telu ;
čija me toplina peče,
i koja me greje kad je hladno veče.

Ljubavi, ti si prsten
oko moga srca;
od tebe mi srce jače kuca,
od tebe mi srce puca.

Ljubavi,ti si otrov
u mojoj krvi;
sa njom putuješ kroz vene,
i osvajaš deo po deo mene.

Ljubavi, ti si Milica,
prsten oko moga srca,
otrov u mojim venama,
vatra u mojim očima.

Milice, ti si ljubav,
stvoren sam da budem tvoj,
da te uzmem u zagrljaj,
i volim.

© Denis Alispahić

 

Reci, kud su me to odvele zablude
gdje sam to i kojim svijetom lutala
s kakvim ljudima živjela
koga voljela kome se divila
pod kojim nebom zvjezde snivala .

Reci, šta je to između uzdaha
istkano šarenim lažama
u kojim rijekama sam noge hladila
u kojim morima biser tražila
s kojim vjetrovima kosu češljala
kad nisam osjetila kad sam umrla .

Reci, kako te nisam poznala
u ponoćnom maskembalu paklenih prikaza
kako sam se u mrežu pauka uplela
zaslijepljena plamenom koji sagorjeva
plamenom koji ništa sem pepela
za svojim ognjem ne ostavlja .

Reci, kud su me odveli snovi djeteta
kojoj sam to zvijeri u krilu zaspala
ko me je zorom suzom budio
čime mi osmjeh brisao
pred čiji sam sud to stala bez odbrane
ko me je to na tebe osudio .

Krijem se iza privida,
iza klimavih kulisa lažnog spokoja
noseći masku nezainteresovanosti.
I tako skrivena odbijam zvuk koji
opominjuće tupo udara o zidove sivih ćelija
najavljujući buru koja, potisnuta,
strpljivo čeka momenat da preraste u oluju.
Odbijam da čujem onaj tik – tak zvuk
koji svaki čas može da postane – bum !

Rezak zvuk upaljača, ko zna koja cigareta
bljutav ukus kafe i igra prstiju
s onim neposlušnim pramenom
koji pada na lice baš onda kad ne treba,
već viđeno, niz loših pokušaja
da se potisne misao i izbjegne onaj,
tako dosadan i iscrpljujući monolog
koji ničemu nikad nije odveo osim glavobolji.

Ravnodušnost. Pojam koji u ovom trenutku
djeluje dalje od onog – postati milioner,
a jedini koji u sebi ima smisao i spokoj
koji tako grčevito tražim iza maske istog.

Lako je zatvoriti vrata, podići zidove
staviti na lice onaj osmjeh iza kojeg se
ne vide plodovi iz kojih je iznikao,
naravno, pod uslovom da su oči dobro skrivene,
i zavarati sve oko sebe, i sve one tamo negdje.

Laž, sto puta ponovljena, biva istina.
Biva li i za mene ?!

Ma znam, samo, danas tako hoću,
tako mora, a ono sto mora, zna se – to i biva.
Biva tišina i u njoj aluzije
razbacane težnje ka nedostupnim visinama
ptici, koja je odavno ostala bez krila.

Rezigniran korak od nigdje ka ničemu,
puna pepeljara zgnječenih pokušaja,
pokušaja nestajanja od vlastitog ja
ka svome alter egu koji se ruga nastojanju
smrtnika da dosegne božanski vrt,
tako dalek i neopipljiv vrt dostupan rajskim pticama,
pticama koje su imale krila za let.

I smije mi se alter ego, kao ptica rugalica
dok se Feniks po pepelu batrga,
neposlušan pramen iritira dok po oku pada,
krijem se u oblaku dima
iz kojeg izvire svijest o zabludi sopstvenog pada,
popravljam masku spokoja i kao klovn
nekog, sasvim nepoznatog, malog cirkusa,
namještam šminku i igram rolu samo za sebe
u praznoj šatri na trgu napustenog grada .

Noću postajem ludi pjesnik
s najljepšim cvijetom u reveru
obuven u cipele od sna
mek i plah, pamuk, svjetlosti zrak.

Zabranite mi noći, oduzmite riječi
sakrijte cipele i magični plašt
okujte pjesnika u lance tišine
ne dajte mu da srce ispisuje u rime.

Noću postajem neko drag
čovjek zaljubljen u proljeća trag
što sve voli u sve vjeruje
kao pčela cvijet ljubi cijeli svijet.

Zabranite mi noći, oduzmite pera
zavežite krila nemirnim Pegazima
ukrotite neobuzdan um
orlu krila privežite o prvi sprud.

Noću postajem somotast sav
topli lahor, zavodljiva svila
kočijama sjajnim s konjima vranim
bliza mi postaje opasna daljina.

Zabranite mi noći, zatvorite, zakujte
pjesnici su poput nemirnog mora
poput neukrotivih voda, zato, kad vas molim
zabranite mi noći, zabranite sve što volim!

Настави са читањем “Zabranite mi noći”

 

Radim ono što nikad nisam,
ne dam sećanjima da zablistaju,
činim ono čega se plaših
u zaborav šaljem
sve što od njega brižljivo čuvano
u svakom danu je stajalo
na sred sobe, na sred stola
na sred srca…
pažljivo od prašine zaborava polirano
od patine vremena prohujalog čišćeno.

Činim ono što nikad nisam,
sebe od sebe branim
postajem stranac, neznaca
što ne mari što ne haje
za kim zvona u noći zvone
čijim se imenom sve lepo zove
poželeh da delim boje
i od portreta pravim mozaik
ali ne ide, ne ide…
razdeljena sećanja ne postoje.

I zato biram svoj strah najveći
zaborav neka proguta i prekrije paučina
neka se izgube senke i nestanu slike
i zvonki smeh i …i …
sve neka nestane, prestane, isčezne
dogori u plamenu sveće
i kao kap stvrdnutog voska nestane
u nekoj neravnini svećnjaka
nevidljivo, zaboravljeno.

Poverovala si mi Noći tamna?
Skoro da i sebe ubedih sestro slatka.
Ne ide to, ne odriče se sećanja dok je mrve razuma.
Laž je, Noći mila, lepa i slatka
no ne dam ono što na duši leži
za sva divna blaga lekovitog zaborava.
Sećanja i kada bole od svega se više vole
još razuma mrva negde se krije
i srce pamti oči najmilije.

Poverovala si mi, Noći tamna?
Skoro da i sebe ubedih da se lepota krije iza zaborava.