Аутор: NevenkaA

 

Dok grad spava
prekriven plaštom
neprozirne noći
jedna žena budna
u mrak gleda
čekajuci korak
što neće doći.

Noć sjenke krije
i misli rasute
po tmini lete
u uglu nekom
otkucava sat
otkucajem tihe sjete.

Negdje u daljini
čuje se sove huk
što para noćni muk
poneko svjetlo
na kratko bljesne
neko se sprema na put.

Noć grli ulice
krijući lake korake
jedna žena u tami sjedi
i čeka korak što
pred vrata staje,
čeka…ne prestaje.

Ledena soba
tone u mrak
anđeli su nad gradom
prosuli snova prah
a jedna žena budna sanja
korake sto joj dolaze
u rujna praskozorja.

 

Stranče, vrijeme je kiša.

Poneka kap pašće ti na lice

baš kao što pade tad, nekad.

Sklopićeš oči i uzdahnućeš, znam,

i usnićeš, Stranče, čudan san.

Vidjećeš oči jedne kako te

gledaju pogledom jasnim

oči sjajne poput zvjezde i

tamne poput noći.

Ne plaši se Stranče

to je, ipak, samo san

probudićeš se, a te čudne oči

bile su i ostaće u snu.

Vrijeme je kiša i to nije san

već samo još jedan sumoran dan.

Znam, stajaćeš dugo na kiši,

lutaćeš pogledom i tražiti nešto,

nešto što podsjeća na

sjaj zvjezda i tamu noći,

tražićeš svoj san i u tom snu

one čudne oči.

I ne znaš da li to kiša pada

ili to plaču one oči

i znaš da sunca nema

pa opet vidiš kako nešto u daljini sija.

Vrijeme je kiša Stranče,

vrijeme kad tuga dođe sama,

kad sanjamo čudne snove

i kad ne znamo gdje je san prestao

a gdje počela java.

Vrijeme je kiša Stranče

i zato, samo sklopi kapke

i ne čudi se otkud baš sad

da sanjaš te čudne oči.

Vrijeme je kiša Stranče,

vrijeme kad tuga ne pita

u čije snove smije doći.

 

Dok toneš u san i lagano te obuzima blagost noći
tiho ću, na prstima, do tebe doći
stajaću tu, u nekom ćošku dalekom oku
samo ću te pogledom dodirnuti meko
dodirom pera pauna
gledati te tako mirna, sanjiva
kako ti osmjeh na licu počiva
dok ti ime tišina noćna doziva.

Dok te od svega krade san,
dok za sobom ostavljaš još jedan dan,
doći ću nečujno sa sjajem Mjeseca
što proviruje kroz prozor usnule sobe,
prekriću ti lice zvjezdanim prahom
i otići s prvim Sunčevim zrakom
u nepregledne šume dolazećeg sutra.

Dok ti mir prekriva lice i svakoj bori utire trag
poput Mojre što sreću donosi
na jastuku ću ostaviti nevidljiv znak
bez dodira, bez riječi,
kao dah ljetnje noći,
u snu svom ćeš znati sve ono neizrečeno
što odnose dugi dani neodsanjani
rosama sjetnim prekriveni.

Dok u san toneš, snevajuć ko zna šta
stajaću poput Anđela Čuvara
nevidljiva, daleka,
tek ovlaš pogledom te dotaći
sa čela umornog pramen maći
i s rumenim zracima jutra
otići u svoje nepoznato sutra.

 

Kotrlja se noć
prijeteći da me povede
zabranjenim granicama nespokoja
skliskim strminama već viđenog.
 
Aprilska kiša razbija tišinu
zvuci stare balade u pozadini
konfuznih misli
još jedna nervozno zgnječena cigareta
sjaj upaljača i novi oblak dima
još jedna propala rima
kojoj nedostaje ona jedna jedina
riječ…riječ kojom se bujica
neukroćenih rijeka zaustavlja.
 
Kotrlja se noć
svoje bitke biju damari
na potezu su mudri kraljevi
i zadnji as je pao
izgubila je dama herc
kockar smiren ustaje
vrijeme je da se odustaje.
 
Kotrlja se noć
sa svim svojim tajnama
oblačno nebo mjesec je sakrilo
odnekud se iskrala jedna
zvijezda treperava
i dok nečujno ti na jastuk pada
blijedi odsjaj starih snova
neosjetno sjećanja briše.
 
Kotrlja se noć
nova cigareta baca plavičast dim
kocka je bačena…nemam ništa s tim…

Настави са читањем “Noćni preferans”

 

Želje, mlade Ptice tek razvijenih krila

iz gnezda krenule na svoj prvi let

vinuvši se ka modrim poljima Neba

tražile su sopstveni dom i put

nezaštićene i još krhkih krila

mnoge su ostale zarobljene u vrtlogu sivila.

 

Želje, Ptice tek stasale za let

mamilo ih Nebo i šareni svet

daljina zov vodio ih sve dalje

sve do širokih okeana, nepoznatih meridijana

i još dalje preko gustih šuma

do planinskih vrhova u led okovana.

 

Na tom letu traganja, letu željenja

mnoga su krila povređena, mnoga slomljena

ali ni jedna Ptica nije odustajala

nije se dvoumila, plašila niti zaustavljala

hrlila je svaka vođena srcem

ka nekom mestu gde bi gnezdo savila.

 

Neke su zastajala samo na tren

da zaleče svoja krhka krila

sletivši na nepoznat trem ili bi

pred neka vrata umorne padale

nadajući se leku neke blage ruke

dok ne zacele krila za let do određene luke.

 

Neke, neke nikad nisu stigle nikamo

suviše ranjene, izlomljene

našle su spokoj u zagrljaju morskih dubina

u Posejdonovom carstvu možda su

postale neki koral ili pak Nimfe ili Sirene

čiju ćeš pesmu čusti u nekoj od najtiših noći.

 

Ta pesma, to je setan poj želje

koja nije stigla do svog cilja, svoje luke

to je elegija u isti mah čežnjiva i nemirna

zavodljiva i magična, malenholična i tragična

i onoga ko je slučajno čuje zauvek opčini

zauvek nemirom optoči noći bez sna.

 

Postoje i one retke, najređe Ptice

Žar-Ptice, Ptice koje su letele najstrastvenije

nezaustavljive, nesalomljive, verno su letele

lovljene neulovljenje, kroćene neukroćene

u vatri Želje gorele, izgorele, sagorele

prah pepela su postale u nekom zgarištu ostale.

 

Ako te put nanese na napuštene ruševine

čađave, u  trnje obrasle, gotovo zarasle

zastani na čas i pogledaj, videćeš

trag pepela skriven od pogleda

i pazi, nemoj nogom da ga zgaziš

nemoj grubo da ga šutneš i pregaziš.

 

Sagni se i s poštovanjem dodirni

pepeljast pokrov nad kojem cvate divlji trn

nežno razgrni sloj po sloj, zrnce po zrnce

jer, često u pepelu Feniks Ptica spava

čekajući da ga probudi čistota i dobrota

da raširi svoja krila i ostvari ti želju koju je duša snila.

 

Aprilsko jutro miluje nebo
sivim oblacima posuto
umivene ulice bude se iz sna
spremne za novi put…

…aprilsko jutro
cvrkut ptica u granama
raskošne krošnje drveta pod prozorom
miris svježeg hljeba
odnekud dolutao pas…

…aprilsko jutro
izmješane grimase još pospanih lica
“komšija, kako ste”
namješten osmjeh ljubaznog trgovca…

…aprilsko jutro
na crkvi svetog Nikole otkucava sat
škripi kapija kuće na uglu
iz sna se budi grad…

…aprilsko jutro
u daljini vozovi žure
taksista staje pred brojem devedeset tri
ulična svjetla se gase
dan polako vri…

…aprilsko jutro…
oči boje jeseni
i zalutala kap kiše
na obrazu stranca…
…prolaze…

 

Kažu da se po jutru dan poznaje
Najčešće ne vjerujem u puno šta što kažu
Kažu da postoje znakovi pored puta
Najčešće ignorišem znakove bilo gdje i bilo kakve
Svako pravilo ima izuzetak
Svaki izuzetak potvrđuje pravilo
Kao po pravilu nepravilno slijedim krive linije prave putanje
Zakoni iziskuju sud – sudu je potreban krivac
Svako lice ima i naličje svaka istina ima laž
Pokušaj je predigra za čin – čin je predigra za kraj
Kraj se vraća na početak – početak nema kraj
Sredinom je najsigurnije a osrednjost za plašenje
Sve krajnosti su sestre gluposti a braća umjetnosti
Jednostavnost je nenadmašna u svojoj komplikovanosti
Sklad je monotona marioneta prolaznosti
Savršenstvo ne postoji a nesklad je savršen
Kuda ide ovaj dan obično pokaže dolazeća noć

UMORNA ( I )

Umorna sam.
Umorna od sjevernih vjetrova
lažnih svijetova
beskrajnih kiša
praznih ljudi
i još praznijih žena.

Umorna sam od noći
lutanja po pustinji
osrednjih slikara
i poeta bez stiha
od prljavih ulica
ratova i loših filmova.

Umorna od ucjena
lažnog kajanja
priča o moralu
u redu stajanja
od filozofa i
kvazi mudraca.

Umorna od poraza
uspona
padova
veselih frajli
ostavljenih ljubavi
tužnih romana.

Umorna od hoda
bez koraka
velikih riječi
samozvanih proroka
ludih krava i
ptičjeg gripa.

I stajem.
Tu na tvojim vratima.
Rizikujem još ovaj put.

I dajem. Sebe.
Bez sjaja lampiona
uz treptaj svijeće
za toplija jutra.

Bez obećanja o
danima bez brige
bez ljepote koja
ne prolazi
dajem samo sebe.

(2007.)

UMORNA (II)

Настави са читањем “Umorna”