Добродошли!
Ako staviš na kantar vremena zrno…samo zrno sjećanja, kazaljke sata zastaju na tasu sjećanja gram dadaju. I uvijek će kantar vremena da ukrade gram od sjećanja na tasu Sudbine, samo, Ljubav nepobitno dobija.
Ako staviš na kantar vremena
zrno…samo zrno sjećanja,
kazaljke sata zastaju
na tasu sjećanja gram dadaju.
I uvijek će kantar vremena
da ukrade gram od sjećanja
na tasu Sudbine, samo,
Ljubav nepobitno dobija.
Šta napisati, šta reći a da dostojno bude imena Majke, da se ne oskrnavi frazama i izlizanim riječima da zvuči snažnije i jače od ta četiri slova velika u koja stane više od pjesme, više od priče, od romana svih ispisanih i neispisanih kada se izgovori MATI čitav univerzum stane, kad usne samo šapnu tu … Настави са читањем “MATI”
Šta napisati, šta reći
a da dostojno bude
imena Majke,
da se ne oskrnavi
frazama i izlizanim riječima
da zvuči snažnije i jače
od ta četiri slova velika
u koja stane više od pjesme,
više od priče,
od romana svih ispisanih
i neispisanih
kada se izgovori MATI
čitav univerzum stane,
kad usne samo šapnu
tu malu riječ velikog odjeka,
kad zazovu MAMU.
Od kad te rodi,
pa dok diše,
nad tobom bdije,
strepi, u krilu njiše
i kada iz krila poletiš visoko,
budno tvoj let prati
Majčino oko,
s tobom se smije i kad
joj do smjeha nije
s tobom plače kad se tebi plače,
i kada te grdi Mati te miluje,
Mati tješi, bodri, umiruje.
I kada joj ne kažes ništa
Mati sve tvoje misli zna
i kada se brecneš na nju
Majka te toplo pogleda.
MATI, riječ od svega veća,
žena od svega jača
kao štit pred tobom hodi
do zadnjeg svog daha
kroz život te
nevidljivom snagom vodi.
I kada jednom utihne umorno
joj srce
u očima joj pročitati možeš,
samo jednu misao i jednu brigu
kakvi će puti biti tvoji
i zadnjim dahom ona se moli
za sreću svojeg čeda milog
blagoslov nijemi ostavlja
pitajući se da li je
dovoljno MATI bila
da je se sjeti čedo njeno
kad više ne bude tu bila.
Ni u tom zadnjem dahu
Mati na sebe ne misli
nju zadnja briga mori
da li je zaslužila da je čedo voli.
Šta napisati, šta reći
a ne oskrnaviti riječ
od svih riječi što ima odjek najveći?
Ništa, nema dovoljno velike riječi
zagrljaj jedan biće joj dosta
ako ste još kraj nje srećni,
ili jedan cvijet položen kao pomen
da MATI zaslužuje sve ono
što joj nismo umjeli reći.
Od cega sam sazdana pitas ? Eh…dragi moj… svega tu ima i vazduha i vatre i dima po koji oblak kisni nesto od svakog okeana kap juznih mora mnogo vjetra u kosi dok u srcu bura oluju nosi… Sloj zemlje praiskona posut kamenom dinarskog gorja puno olova dio divljih suma trag pokosenih livada i jos … Настави са читањем “Dinarski kod ( besmislen kod rijeci )”
Od cega sam sazdana pitas ?
Eh…dragi moj…
svega tu ima
i vazduha
i vatre
i dima
po koji oblak kisni
nesto od svakog okeana
kap juznih mora
mnogo vjetra u kosi
dok u srcu bura oluju nosi…
Sloj zemlje praiskona
posut kamenom dinarskog gorja
puno olova
dio divljih suma
trag pokosenih livada
i jos se tu nadje
oreol od proljeca
sto mirise na kasno ljeto
utkano u koracima svih jesenjih boema
sto se gube u zaledju
hladnih zimskih poema…
Da…svega ima…
i srece
i zuci
i cemera
i zadnji sloj
prkosno stoji
posut pepelom spaljenog sjecanja
na kocki crnog mermera
od nekog ruza zaboravljena
ironijom svijeca dogorjela
sladunjav miris tamjana…
I…iznad svega…
pregrst nemarno rasutih slova
koja mozes da slozis
u besmislen kod rijeci
i odgovor na tvoje pitanje
samo ce ti se reci…
u besmislu se ionako
dragi moj…smisao krije…
Dosta mi je odlazaka nekih iznenadnih, dosta mi je izgubljenih dijelova mene i sjecanja koja postaju sve bljedja ma kojim ih bojam bojila, ma kojim katancima cuvala. Dosta mi je iskrivljenih ogledala u kojima me drze kao zarobljenika bez prava na sopstveno slikanje bez prava na odabir boja i haljinu vlastitog kroja. Dosta mi je … Настави са читањем “Idite, srecan vam put – Nevenka Alispahic”
Dosta mi je odlazaka nekih iznenadnih,
dosta mi je izgubljenih dijelova mene
i sjecanja koja postaju sve bljedja
ma kojim ih bojam bojila,
ma kojim katancima cuvala.
Dosta mi je iskrivljenih ogledala
u kojima me drze kao zarobljenika
bez prava na sopstveno slikanje
bez prava na odabir boja
i haljinu vlastitog kroja.
Dosta mi je sijanja bez zetve,
zita bez sjetve,
crnih ptica grabljivica
i ljudi poznatih nepoznatog lica.
I zato, idite svi bestraga!
Idite kud vas je volja,
odbijam da budem zatocenik
u iskrivljenom ogledalu rozih boja!
Odbijam sve teorije zavjere
i sve kompromise bez logike,
necu da budem dio sarade
mali pajac globalne maskarade!
Dosta je, previse lose odigranih roli
u mnostvu trecerazrednih filmova,
necu da sjedim i gledam, necu da tapsem
jer, eto, tako treba!
Necu! Idite, i srecan vam put,
moj zivot je moja stvar,
moje zastave imaju svoju boju i grb
i zato biram sebe u sebi
i u svojoj tvrdjavi, svoj mracni kut.
U sebi sam svoja na svojoj zemlji,
i svoju cu himnu pisati sama,
bez krivih nota i loseg takta
odsvirace je orkestar violina
sa zicama od svilenih niti nebeskog baldahina.
I nazovite me kako vam volja,
samo vec jednom idite,
imam ja svoja cvjetna polja
svoje Orfeje i Euridike
i vise svjetla u svome mracnom kutu
od svih lampiona koji nad vama trepere.
Dosta je, idite, siroko vam polje,
idite gdje mislite da treba, da je bolje,
samo zaboga, nemojte, ne vise
ne ucite me kako se zivi, dise,
kako se osmjehom po srcu pise.
Po mome licu pasce jos mnogo sjena,
mnogo ce mracnih munja bljesnuti okom
i oluja protutnjati mojim putem,
ali, ne brinite, kad vas lijepo molim,
i pustite iz tog iskrivljenog ogledala
moje skromne skute.
Pustite da budem to sto jesam,
svoja u sebi bez sebe,
vise me ima takve, bez dijelova,
i vise postojim nepostojeca
nego sto u sebi ima sebe
globalni trend rozih sreca.
Jer, ja placem kad mi se place,
vristim kad mi se vristi,
smijem se kad mi se smije,
ljubim kad volim, a ne kad to tako treba
i mirna sam, mirna do Neba.
Idite, i nosite svoj sareni svijet,
trendove i kicene modne detalje,
i, nikako, ne zaboravite skinuti maske
ako jos uopste mogu da se skinu,
ako nisu s vasim licima srasle!
Pisati pjesmu Tebi je…nemoguće. Ti si pjesma. Znaš, ona koju kad jednom odslušaš slušaš opet i opet i opet… Jednom zauvijek. Pisati Tebi, to je kao krotiti vjetar. Ne staneš ti u stih, ni u pjesmu, ni u knjigu. I izgube se riječi ispod mojih prstiju. Rasprše se snovima.Tvojim snovima. I zato, samo raširi ruke … Настави са читањем “Tebi – Nevenka Alispahic”
Pisati pjesmu Tebi je…nemoguće.
Ti si pjesma.
Znaš, ona koju kad jednom odslušaš
slušaš opet i opet i opet…
Jednom zauvijek.
Pisati Tebi, to je kao krotiti vjetar.
Ne staneš ti u stih, ni u pjesmu, ni u knjigu.
I izgube se riječi ispod mojih prstiju.
Rasprše se snovima.Tvojim snovima.
I zato, samo raširi ruke i pusti
da se poput vihora sjurim na tvoje grudi,
da osjetim kako se leti,
da vidim kako Sunce, Vjetar i Ptice
ispisuju pjesmu davno napisanu,
a još neodslušanu dovoljno puta
da se zasiti uho tog zvuka.
I onda sklopi ruke oko moga struka,
ušuškaj me u zagrlja koji je
jedini bio sinonim za – siguran,
u zagrljaj čija je definicija osmjeh,
u zagrljaj gdje se postaje i ostaje Princeza,
u zagrljaj iz kojeg nikad ne poželiš otići.
I spusti bradu na kosu boje zrelog žita,
osjeti vjetar kako ponovo leluja
nemirnim pramenovima
koji ti miluju lice poput ljetnjeg lahora
i kada snjegovi lede dah
i kada kiše padaju
i kada se bura razgoropadi
prijeteći da me otme iz tvojih ruku.
I kako napisati pjesmu o Tebi,
kad sav si sazdan od nje.
Zato, samo me zagrli čvrsto,
i pusti da slušam kako dišeš,
i čujem pjesmu što Tvoje srce
komponuje mome uhu.
Ta pjesma je – Pjesma,
sve druge su loš raspored rima,
jer Ti si sav od Pjesme sazdan.
Ni pokušavati ne treba
od Pjesme praviti pjesmu
od najljepšeg stiha loš stih.
Zagrli, samo me zagrli
i drži me tako do vječnosti
u zagrljaju za koji je
sinonim – siguran,
u zagrljaju u kojem se ostaje
i kad se drumovima nepoznatim ode.
I nemoj me pustiti nikad.
Zaključaj vrata svoga sna
i baci ključeve u plave dubine
neka se pjesma sama ispiše,
sama kroz noć proljećem zamiriše.
Pisati pjesmu Tebi…ne, ne ide.
Ti si Pjesma.Sav od pjesme tkan.
Ove riječi nevješto skrojene
nisu pjesma o Tebi,
ovo je Tvoj neodsanjan san.
Malena, eh moja Malena, zašto si tako tvrdoglavo bandoglava, zašto ne pustiš sve što je bilo, zašto ne živiš ono što će biti. Živi Malena, živi, i molim te, budi kao što si uvijek bila ona ista luckasta, ona ista djetinjasta, ne mijenjaj se Malena, ni zbog koga, ni zbog čega. I nemoj biti tužna, … Настави са читањем “MALENA – Nevenka Alispahic”
Malena, eh moja Malena,
zašto si tako tvrdoglavo bandoglava,
zašto ne pustiš sve što je bilo,
zašto ne živiš ono što će biti.
Živi Malena, živi, i molim te,
budi kao što si uvijek bila
ona ista luckasta, ona ista djetinjasta,
ne mijenjaj se Malena,
ni zbog koga, ni zbog čega.
I nemoj biti tužna, smij se
onim svojim zvonkim smjehom
koji zarazno uzima sve nevolje
onoga koji ga sluša,
liječi, miluje, grije.
Samo, molim te Malena,
molim, ne prati više moje korake.
Njih nema.Mene nema.
Ne postojim.Nemam ni ime ni prezime.
Ne traži ih, nema koraka onoga ko ne postoji.
Ne traži u mojim riječima sebe, nema tu ničega.
Ni tebe, ni mene, nema nas.
Nismo ni bili.A bilo jeste, samo ne mi.
Ne postoje ni riječi ni slike
kojima te slikam, ne, nema tu tebe Malena.
I zašto uzalud tragaš za onim
što ne postoji.
Ne idi za tragom koraka
koji su davno tuđi, izgubljeni
za tvoje oči, za tvoj put.
Ne budi sjenka koja se gubi u ničemu,
ti nisi sjenka, ti si moja zvijezda Danica,
moj Mjesec iznad grada
zauvijek izgubljenog za korake
tvojih malih stopala sto mirišu snovima.
Ti si moj najljepši cvijet u cvijetnjaku
koji nigdje nije zasađen.
Ko da ga zasadi, kad ne postojim.
Malena, moja Malena,
izbriši sve, baš sve,
i dobro i loše, i najbolje i najgore,
pocijepaj zaostale fotografije
na kojima se vide moje sjene
i pusti Malena, pusti…
Pusti da život teče, da bude to što jeste,
i molim te, molim, zaboravi.
Zaboravi sve o meni.
Ime, lik, glas, kosu, oči.
Ne postoji više ništa od toga.
Ne čuvaj ono čega nema.
Ti misliš, lažem te, misliš tjeram te.
Eh Malena, kad bi samo znala,
a bolje je, da bolje, da ništa ne znaš.
Zato, pusti, ne traži moje tragove
u prašini tuđih ulica,
ne pokušavaj slijediti korak kojeg nema,
ne traži sjenku koja nikad nije ni bila.
Razumi me Malena, tako mora.
Vjeruj kad kažem, ne postojim.
Vjeruj, bar jednom, samo ovaj put.
I idi, idi svojim putem, traži korake
koji nisu nepostojeći,
korake koji nisu izgubljeni
Idi i ne osvrći se Malena,
iza nema ničega.
Idi, ovaj put pronađi korak koji jeste
i nemoj da ga pratiš, uskladi ga,
uskladi sa svojim i hodaj, leti, voli.
Nemoj misliti na mene onih dana
kada ti na lice padnu sjene.
Ne misli se na nepostojeće.
Ne sjeća se sjećanja kojih nema.
Malena, eh moja Malena,
ovo je moja najteža nepostojeća riječ
ikad iznjedrena, ikad napisana.
Ne čitaj je, nije za tebe, nema tu ničega,
ničega osim molbe, idi, idi svojim putem
i ne misli da te ne volim.
To je nemoguće, nema Ljubav ništa s tim.
Nisam te volio.Ne može da voli
onaj koji i ne postoji.
Idi sad moja Malena.
Idi, i nemoj se slučajno okretati.
© Nevenka Savić Alispahić
Ja sam samo slovo u nizu neizrečenih riječi trag neispisan na papiru iza kojeg se ne vide obrisi koji ne prate pogledi i niti sam niti ću biti niti mi ime ima lik u mozaiku od vremena. Ja sam iluzija koja po želji dolazi još prije odlazi opsena nedosanjanog sna u rana jutra i nestajem … Настави са читањем “Iluzija”
Ja sam samo slovo u nizu
neizrečenih riječi
trag neispisan na papiru
iza kojeg se ne vide obrisi
koji ne prate pogledi
i niti sam niti ću biti
niti mi ime ima lik u
mozaiku od vremena.
Ja sam iluzija koja
po želji dolazi još prije odlazi
opsena nedosanjanog sna
u rana jutra
i nestajem sa prvim nagovještajem
hladnih vihora bijele mećave
u nepoznato i neupamćeno sutra.
Propali poeta…loših rima…
klovn ispod čijeg osmjeha stoji praznina
šarenilo nepotrebnih riječi
koje nikad ne treba izreći
pogled uprt u dubinu neizrečenog
u ponore neprotečenog…
Sanjar neuhvaćenih snova
ptica što nikad ne poleti
ugašen vulkan u čijem grotlu
sivi pepeo od oluja se krije
vjetar..i jest..i nije…