Raspričani Vjetar

 Danima Vjetar priča.
Toliko priča i toliko je glasan
da ne mogu više da ga slušam.
Zatvaram uši, sklapam oči
prevarim ga i sakrijem se u san,
a on, on i u snovima priča
priča i ne prestaje, ne odustaje
na moje molbe samo se nasmije
oslika predjele i lica
i ruku jednu ka meni pruženu
i šapat s usana poteče
glas poznat snovima se razlije
i jedne se oči između svega isprječe
u toplini pogleda ljubav se pretače
po sobi se poznat miris prospe
i više nemam pobjeći kud.
Danima Vjetar me ne ostavlja
zalud ga šaljem na put
samo se osmjehne i kaže ;
Otud sam došao upravo sad.
Uzdahnem, oćutim, od sebe sakrijem
sve ono što Vjetar razgrće
ali miris još sobom caruje
još me toplina očiju ogrće
još bi ruke da me dodirnu
a duša vrata otvara i ništa ne pita.
Idi Vjetre, idi sad ponovo u istu
ulicu, sobu, isti grad
u oči u ruke u san
daj mi predaha tren
daj mi jedan bez priče dan.