POSLEDNJI VAPAJ ZA SPAS
Stvori nam Svevišnji nebo i zemlju,
zveri i ptice na njoj,
stvori nam planine, mora, livade
da im se ne zna broj,
sunce i mesec, pa zvezde sjajne,
da nam osvetle put…
Kad sve to vide jako se rastuži prizorom beše ganut…
On će odnekud sve to da gleda
i biće tužan i sam
pa se odluči: Stvoriću čoveka
i sve ću da mu dam…
Lutao čovek sam ovim rajem,
ptice mu pevale pesme,
jeo je bobice, s izvora pio,
ne beše ničeg, što ne sme…
U vodopadu, kristalno čistom,
lice je jutrom umiv’o,
u hladovini je pod lipom mirisnom
o nečem čudnom snivo…
Stvoritelj razgrnu koprenu snova
pa unutra zagvirnu…
Ugleda tamo, nalik čoveku, ženu,
naprosto divnu…
Sledeće noći, magijom svojom
uze čoveku rebro,
od njega isklesa, isplete, nacrta,
od svega najviše vredno.
Čoveku stvori ljubav i snagu
da sve teškoće prebrodi,
al’ žena lukavstvom tad se posluži
jer želeše da rodi…
Ta je ideja koštala čoveka života
lepog u raju,
za opstanak su sada morali sve od sebe da daju.
Ipak milostiv, Bog višnji beše,
ostavi ih na Zemlji
a Zemlja lepa ko i Raj što beše,
samo su oblaci belji:
Beše tu livada, mekih, zelenih
i cveća divnog na njima,
boje i mirisi omame dušu,
i telo pleše s njima…
Raskošne šume čuvaju divove
stoletnih stabala lisnih,
pčele skupljaju medne sokove
s’ cvetova zove, mirisnih…
Rekama teče voda života, da poji ljude i bube,
životinje i insekti se baš isto,
kao i ljudi ljube…
Nebo daruje zemlji kišu, da niknu mlade biljke,
u ponoć, zvezde, stražare nebom
paleći žute svetiljke…
Od jednog čoveka i jedne žene
nasta milion ljudi…
A Zemlja jedna… Poče da nestaje
blaga, koje nam nudi…
Niko bosonog više ne hoda po mahovini rosnoj,
nit’ se ko divi hladovini, ni tepa
brezi zanosnoj.
Niko ne pleše po letnjoj kiši,
nit hvata pahulje u letu…
Bez naočara se pogled u sunce
ne dozvoljava detetu…
Sada se gradi, seče se šuma, prave se betonske staze,
sada se ljudi kolju zbog međa, a zemlju i ne gaze…
Sada se vozi, sada se leti, sada se putuje mislima…
Mora su mala, kao bara, za bezbroj
krokodila,
životinje se zavukle u rupe, a ljudi u čelične kaveze…
Kada se sagleda čovekovo delo
obuzme te osećaj jeze…
Čovekov otisak u ovom raju, na smaragdnoj planeti,
preko veštačkih trava i cveća, neće se ni nazreti.
Milion godina od dinosaura, a znamo sve o njemu…
Da li će čovek o postojanju ostaviti nekom dilemu?
Kada nas više ne bude bilo, to niko neće znati,
zato što otisci naših stopala neće u travi ostati.
Neće se znati ko je zidao te visoke i čvrste kule,
a priroda će zbog naše pohlepe večito da nas kune.
Jer ovaj poklon, što smo ga dobili, nije nam više važan…
Svet je nekako postao lažan, a čovek ohol i važan.
Priroda treba da bude hram, za duše koje se gube,
bašta, koja će do kraja sveta, da spaja i veže ljude!
Ljiljana Tamburić