
Prebrajajući šapatni eho zanosne slojevitosti
Primanje poraza se procesualno uči,
usvajanje podsmešljivih komentara,
laži koje bi da se kao istina usvoje
pa da se usavršavaju udvoje, utroje…
Sukobljavanje strahova tajne odbija,
maštarije povija dok se realnost obavija,
događaje pažljivo ređa jedne na druge
i na kraju ih zbog težine bezočno sabija.
Iz pepela izgubljenosti naglo probuđeni,
površinski osvetljeni dovoljno dobro
da ne budemo, za sva vremena, istrgnuti,
vraćamo se tvrdoglavo sebi, svojoj jedinoj kući.
Freskovita pučina ne izlazi iz glave,
tako daleko u mislima svašta ume da stane;
um na bum, spreman tajnoviti šum,
plovi usamljeni čun u naletu, u dertu.
Sudbinski tumarajući dah nosi u sebi i krah,
ne čuje se više hranećih koraka bat,
život se s praga hladi, prestaje da bude alat
kad se doslovce ofuca i dodeli šah-mat.
Stope se nemiri suza sa rosom,
najbolje obuvena, s nogom bosom,
iste bivaju kratke i duge kose
u času smrtnom kad bol donose.
Mesto pozdrava, izgubljenih zora muk,
umesto poljubaca sećanja dalek zvuk,
ravno, nagib, zavrzlame luk…
Srce na oprezu: uzdah i jauk tišine. Sve mine.
Suši se venac, ostaje vidljiv ranjeni borac
da prikuplja nesažvakane mrvice svega oko njega,
samotnoga, i život/treptaj i smrt/crni vetar,
dar su od Boga, magnovenjem neponovljivoga.
© Snežana Marko-Musinov
23.8.2022.