Nije mene strah,teskoba je neka
što me sudba vraća opet staroj iži
gde tiga u mraku zabrađena čeka
tamo gde Gosporu mogu biti bliži
Kroz trnje I šiblje istinu sad tražim
ono sveto zrno zakopane nade
tražim grumen zlata jade da ublažim
komad večne sreće Bog da meni d koade
U tišini noći dok se duša slama
i dok svaka miso kao kamen tišti
ja podižem pogled iznad svojih tama
tražeć zlatno zrno što pod stenom vrišti
Jer i kad se puti u beznađe sliju
i kad stare rane opet prokrvare
znam da negde gore tiho zvezde bdiju
čuvajući spomen na stare brvnare
Ako padnem opet nek me vera digne
nek me vodi staza kroz oluje sive
nek iz bola mene nova snaga stigne
da zalečim bolne svoje rane žive.
autor
Jovica N. Ðorđeviċ
02.05.2026g.
(Прочитано: 32 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.184.575 пута)
Hvala poštovani prijatelju. Srdačan pozdrav.