Sretna ti Nova 2008 – Božo Popadić

Januar prvi,

snijeg pada da

pokrije pijanstvo

decembarsko

i radost novog, prvog dana

u nizu od tristošezdeset i šest,

uljepša.

Godina je Nova,

prestupna,

dvijehiljadeosma.

Ošamućeni decembar

se sinoć u rijeci utapao,

dok pahulje bijele su njegovu agoniju

prikrivale

i lagano ga

u žuboravo bistru rijeku

spuštale.

Ti jutros poslije noći prepune

vina i tuge ,

sa bolom u glavi i srcu

si ustao.

Sinoć si ju sa drugim vidio,

i on joj godinu Novu čestitao,

a ti željan usana njenih ostao,

zaželio si u rijeci

umjesto decembra

pijano umornog da si se našao.

Jutros,

dok se januar

prvi put u rijeci umivao,

ti si kraj nje šetao,

ne bi li tugu svoju odagnao,

jedva si u oku suzu suzdržavao.

Znam da bi rado

zaplakao,

kao i ja,

i zato si se za ovim stolom našao,

ponovu u vinu

svoju bolnu istinu sakrivao,

tugu utapao,

i našao nekoga,

kome bi priču tužnu svoju

ispričao.

Dugo smo sjedili i pričali,

vino kao krv crveno,

i kao bol hladno žedno ispijali,

i na kraju si mi rekao:

“Čak ni Sretna godina Nova

nisam joj rekao,

a tako sam dugo i strpljivo

to sanjao i čekao.”