DRHTAJI TEBE – Slobodan Jevremović

Nemoj se plašiti svetla spuštenog na lepotu tvoju dok se telo drhtavo predaje željama predivnim, dok dotičeš nežnim rukama magline zvezda, ti, nepoznata dosad u takvom drhtaju, pa to ljubav protiče tvojim životom tek sada, tek posle neznanja sa drugim, udišeš napokon mirise sreće i radosti, upijaš snagu nabreklih neznanih želja, mila moja. Nemoj ni … Настави са читањем “DRHTAJI TEBE – Slobodan Jevremović”

Nemoj se plašiti svetla spuštenog na lepotu tvoju
dok se telo drhtavo predaje željama predivnim,
dok dotičeš nežnim rukama magline zvezda,
ti, nepoznata dosad u takvom drhtaju,
pa to ljubav protiče tvojim životom
tek sada, tek posle neznanja sa drugim,
udišeš napokon mirise sreće i radosti,
upijaš snagu nabreklih neznanih želja,
mila moja.

Nemoj ni tražiti trenutak ovih trenutaka,
ja samo ti dajem večnost ovih drhtaja
i onda uživaj i previše voli,
ne plači, ne tuži,
ne pominji protekle odavne dane
kada su sve one godine i sada, i ovde,
ne pominji prošlost, već ovu večnost,
najlepših drhtaja tvoga života,
mila moja.

(Bgd, 15.Jun 2017)

imali smo – Mirko Popović

  imali smo stojčevac dječačke godine, kino igman i dalje prema zapadu trave što dišu, dragana, nada breze u jutarnjoj rosi imali smo nevidljive beskrajne sate kas konjā i otkucaje zvjezda u venama našim plesačica po trnju poneki oblak bijel, dalek kao ples   neizgovorljive žudnje na našem uzglavlju svake noći spavale su tek ubrane … Настави са читањем “imali smo – Mirko Popović”

 

imali smo stojčevac
dječačke godine, kino igman
i dalje prema zapadu
trave što dišu, dragana, nada
breze u jutarnjoj rosi

imali smo nevidljive
beskrajne sate
kas konjā i otkucaje zvjezda
u venama našim plesačica po trnju
poneki oblak
bijel, dalek kao ples  
neizgovorljive žudnje

na našem uzglavlju svake noći
spavale su tek ubrane ljubičice
veliki crveni mjesec
iznad modrih gora i obećanje
da nitko neće strijeljati
naše ptice

imali smo vrelo bosne
što protrčalo je kroz prizore
našeg vremena
koje nije pitalo za raj
ni za veličinu londona
koje nije pitalo
stražare života: koje je
doba dana

naučili smo tabanati
između dva svijeta
pa iako nas je
kad smo se osipali
suviše ostajalo u praznoj kući
nikada nisu bile patetične
naše seobe