Pjesma iz moje knjige
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA
Namjera mi je da sa pjesmom od mladosti nit povučem i nastavim sve do starosti i klupe u parku. Iz ove pjesme izdvojio sam drugu strofu, u kojoj ujedno spajam sve nezvano što u starosti dolazi! I hladilom okovano tijelo i preplašen pogled od sretanja! A vrijeme kao potok žubori, iz šumskog se izvora razlije i nastavi da vijuga, u rukavcu zastane i kroz ravnicu preko kamenog oblutka u daljini kao ponornica nestaje! U pjesmi sam uporedio starost sa kratkim koracima i život sa vremenom koje nezaustavno prolazi, ispraća i dočekuje. Kada se tijelo od kratkih koraka umori, godine su starost savladale. Umoran sam od kratkih koraka!
Kada bi oči govoriti znale, čovjek bi red sretnim mislima umivao i bezbrižnim snovima budio!
MIR I TIŠINA
Umoran od kratkih koraka,
Posrećem i tražim
Klupu u parku.
Drhtno tijelo da ozdravim
I odbjeglu snagu
Ponovo vratim.
A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom.
U meni sve zamrlo,
Hladilo okovalo tijelo,
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja
U stranu bježi.
Da me neko ne prepozna
Da me ne tješi.
A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom.
Nekada sam u prolazu
Baš na ovom mjestu,
Krajičkom oka stidno
U bijele kose gledao
I šešire do pola glave upale
Što bradom
I rukom drhtnom
Štap čuvaju.
A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom.
Evo i vrijeme je promjenilo boje,
Na granama lišće požutilo je
Kao slike iz prošlosti moje.
Ili se nebo nije umilo,
Ili su krive naočale suzne.
A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom
O, Bože,
Da li su vrata zatvorena
Ili se vjetrina hladna uselila,
Umjesto mene utoplila.
Mir i Tišina?
©ŽeSP
