Mi smo proklete zrtve,
pateticnog i jadnog obreda.
Noz osjeca zile pune prirodnih sokova.
Spaljeni vrtovi nebeskih ravnica,
nebo ne prolazi kroz nas.
Talasi svijesti beskrajnih pravila,
nabijeni zauvijek,na zubu vremena.
Lezali smo u hladu jesenjeg drveca,
dok nisu rekli da bjezimo,
lesinari bijele pustinje.
U sukobu realnosti,
mjesecina vise nije u gradu.
Zagrljen hladnim vazduhom,
postajem svjestan da postojim…
Ugasene ambicije sledecih dana,
mracni druidi stvaraju ples.
Promaseni ritam ne poznaje melodiju
ponovo nisam naucio da volim…
Jedno davno zaboravljeno sjecanje,
stajace na ulazu bezlicnog hrama…
Једно мишљење на Pravila ponasanja pojedinca-Stefan Besovic