DETALJ – Marina Adamović
Sedela je i shvatala kako niko ne misli kao ona. Osoba pored nje, ćutala je jer se pričalo sve i svašta. Prva je pogledala ovu drugu i videla lutku koja je ponavljala “ma-ma-ma-ma-ma”
Sedela je i shvatala kako niko ne misli
kao ona.
Osoba pored nje, ćutala je jer se pričalo
sve i svašta.
Prva je pogledala ovu
drugu
i videla lutku koja je ponavljala
“ma-ma-ma-ma-ma”
СНОВИЂЕЊЕ – МИЛАДИНОВИЋ САНДРА
СНОВИЂЕЊЕ ТИХА ИЛИЗИЈА ПОПУТ СНОВИЂЕЊА УЂЕ НА ВРАТА ЈУТРА И СКОРО НЕЧУЈНО *ДОВИЂЕЊА* ПРХНУ КАО ЛАСТАВИЦА ПРЕД ЗИМУ.. КАО ЦВЕТ ДА ЛЕТИ СПУСТИ СЕ ЛЕПТИР НА СТО И ЧИНИ СЕ ПРЕСТАДЕ ДА ДИШЕ… НЕВЕШТА ПРИЛИКА ДАШКА ВЕТРА ОТКЉУЧА БРАВУ ЗАБОРАВА И РУКА ДАНА ИСПОД КОПРЕНЕ НАСТАВИ СВОЈУ ШТЕЊУ ЛАГАНО ДА НЕ РЕМЕТИ ОДСЈАЈ НА ЛИЦУ … Настави са читањем “СНОВИЂЕЊЕ – МИЛАДИНОВИЋ САНДРА”
СНОВИЂЕЊЕ
ТИХА ИЛИЗИЈА ПОПУТ СНОВИЂЕЊА
УЂЕ НА ВРАТА ЈУТРА
И СКОРО НЕЧУЈНО *ДОВИЂЕЊА*
ПРХНУ КАО ЛАСТАВИЦА ПРЕД ЗИМУ..
КАО ЦВЕТ ДА ЛЕТИ СПУСТИ СЕ ЛЕПТИР
НА СТО И ЧИНИ СЕ ПРЕСТАДЕ ДА ДИШЕ…
НЕВЕШТА ПРИЛИКА ДАШКА ВЕТРА
ОТКЉУЧА БРАВУ ЗАБОРАВА
И РУКА ДАНА ИСПОД КОПРЕНЕ
НАСТАВИ СВОЈУ ШТЕЊУ
ЛАГАНО ДА НЕ РЕМЕТИ ОДСЈАЈ
НА ЛИЦУ ЈЕЗЕРА…
ПЛАНУ ПОЉУБАЦ….
НИШТА БЕЗ ТАЈНЕ И ЧЕКАЊА….
НИШТА СЕМ СВАКОДНЕВНИХ
ЧАРКИ ДОКОЛИЦЕ…
(С) МИЛАДИНОВИЋ САНДРА
ZLO PROLEĆE – Nena Miljanović
Ne pevam o proleću prigodnu O buđenju i bujanju ljubavnog ludila i nagona Kad polude trave kunići i pesnici: Neka mi oproste april i sezonske poete Što moja ljubavna o tebi nema godišnje i životno doba I ne treba joj podstrek prolećem, Niti spektaralnost aprilskih cvetova i opširnost reči Za pesmu u Lorkinom maniru : … Настави са читањем “ZLO PROLEĆE – Nena Miljanović”
Ne pevam o proleću prigodnu
O buđenju i bujanju ljubavnog ludila i nagona
Kad polude trave kunići i pesnici:
Neka mi oproste april i sezonske poete
Što moja ljubavna o tebi nema godišnje i životno doba
I ne treba joj podstrek prolećem,
Niti spektaralnost aprilskih cvetova i opširnost reči
Za pesmu u Lorkinom maniru :
Zeleno, volim te zeleno.
Moja ljubav nije travka što raste samo s proleća,
Ni strast kunića što periodično polude zbog parenja,
Niti sam ja podobna pesnikinja
Kad mi ni aprilski uznemirujući razvigor
Nije izgovor za poemu o zefirima tvoga disanja,
Jer i u decembru
Bio si mirisni južni vetar ljubavi,
I cvetao je raskošno moj poetski svet,
(istina,
malo sam se stidela svog nepristojno bujnog zimskog proleća
pred onima koji pristojno biraju pravo doba za ljubav)
Kad je i sneg sipao behar tvojih iskrenih irisa po meni,
I pevala me podmlađena sunčana ptica u tvojim prsima
Pod oskudnim zracima zubatog zimskog sunca,
Toplo,
Tekla je tada tvoja crvena reka
I topila sive snegove godina
U prolećne bujice boje purpura …
O dragi,
Dragi moj,
Neiskreni su sada tvoji irisi,
Ovog zlog aprila,
Reči ti govore ono što ne potvrđuju oči,
I svet se osuo strašnim cvećem boje tišine
Što miriše na lanjske snegova i uginule prepelice,
I jedino što cveta crveno sad je moj stid
Što za greh tvoje neljubavi
Okrivih proleće a ne tebe.
SLOMLJENI KRISTALI ~ milka vukic v.
“ljubav za ljubav” . Vremenske prilike iskrivile kazaljke, Riječ riječi ne može vjerovati… Uzdiše praznina zagnojena U sklupčanim sjenkama zagnojenih godina. . Izbjegle krikove bol razmnožila, U naručju jda i neimaštine Urođena samoodživost se oslikava … Zaborav ne prekriva svoje pragove. Otete godine cijuču, Slomljeni kristali se drobe… Duše su vam preuske, a male… Kristali um … Настави са читањем “SLOMLJENI KRISTALI ~ milka vukic v.”
“ljubav za ljubav”
.
Vremenske prilike iskrivile kazaljke,
Riječ riječi ne može vjerovati…
Uzdiše praznina zagnojena
U sklupčanim sjenkama zagnojenih godina.
.
Izbjegle krikove bol razmnožila,
U naručju jda i neimaštine
Urođena samoodživost se oslikava …
Zaborav ne prekriva svoje pragove.
Otete godine cijuču,
Slomljeni kristali se drobe…
Duše su vam preuske, a male…
Kristali um bruse, pa zašute.
JUTARNJA ROSA ~ milka vukić v.
“ljubav ya ljubav” . Prebrojivši moćne ništavnosti Mičem nemoguće stvarnosti, … Kičmena se moždina uvija, Prži se mramorna hartija… . Jutarnja rosa krikove izapira … Suze odvode u izabrane kanjone… Trgni se, vidiš da se zora osmjehuje… Bog s vama dijeli patnje prognaničke… . Jutarnja rosa je bila … i opstala Kap svetog blagodlova od … Настави са читањем “JUTARNJA ROSA ~ milka vukić v.”
“ljubav ya ljubav”
.
Prebrojivši moćne ništavnosti
Mičem nemoguće stvarnosti,
…
Kičmena se moždina uvija,
Prži se mramorna hartija…
.
Jutarnja rosa krikove izapira …
Suze odvode u izabrane kanjone…
Trgni se, vidiš da se zora osmjehuje…
Bog s vama dijeli patnje prognaničke…
.
Jutarnja rosa je bila … i opstala
Kap svetog blagodlova od zemnog života…
Vama – koji ste se ogriješili
Stići će osveta – On ništa ne zaboravlja.
.
Рајица Драгићевић: О С О В И
ОСОВИ Надари ме враг прошлог љета да џарнем осове. Беадију нојна увр Увлаке близу међе. Не би ја, но ме подобијестише ови наши качкини. Воли свак да џара там ђе се оно не смије. Милинко џарне па стругне, Рајко проџара па клисне, Мирослав прочкаља па трк, Тома чачне па свитне, Жарко и подражи па се … Настави са читањем “Рајица Драгићевић: О С О В И”
ОСОВИ
Надари ме враг прошлог љета да џарнем осове. Беадију нојна увр Увлаке близу међе. Не би ја, но ме подобијестише ови наши качкини. Воли свак да џара там ђе се оно не смије. Милинко џарне па стругне, Рајко проџара па клисне, Мирослав прочкаља па трк, Тома чачне па свитне, Жарко и подражи па се разгалопира…
Да е један од њи сад туна, не би ја дошо на-ред. Овако ја сâм, џоим покрај бушина на Пијетловцу ко на самару. Оне се замирују ко у отави а ја зијевам онам у Брежђа и Дебели Јасен и Привое, овамо у Рајаковину, гор к Вровима, дољна к Шолаћу. Нема ђе да брбну у нечие и да поарају: Славко покосио Увлаку, Бранко Баре, Борисав Крчевину, Велијамин Пијетловац, Микаило Ђоковине, Росанди моба покосила Брдо, чисто свуђ ко на длану. Ја џуприм нојна ко ђутурум, нема никог ко назинат да се намине да мајно проџакамо, шта било, само да разбијемо доколицу. И тако, шта ћу докон, ај да повучем мачка за-реп.
Одломим једну љескову притку нојна у Лијешћу па е зашиљим перорезом и привулам се близу осињака. Думам сад ћу оним шиљком да затиснем рупчагу, па ћу да и разјарим унутра, а не могу да излете напоље, па не могу да ме напуде, јабогме. И приђем одиста онако испотија, уперим шиљак и ргнем у рупу, ал не потревим наврага но и само подражим. Јој мајко кад су повиљели, кад су укнули на мене, а ја ти се разобадам дољ низ Увлаку, па кад виђо да ние вајда, прострем се на траву колко сам дугачак и викнем да се коврљам у трубаљицу тамонаниж све до буча. Колко ме печило оди знај, ни броја му нема, још су ми неки зујали око ушију. Отече ми глава ко табарка. Мечин ме печили и за шокњу, све ми обрзло, дође ми да кукам из-гласа. Ћедо неког да зовнем онако од-ума, ал ми језик заврзуе, само поче да скамучем.
Ма нисам ни ја од јуче. Џаро сам у Сечинама, у Валози, Сењаку и на Превоју, не знам дал сам оно у Будожељи, ал ово ме чудо ние снашло. Пуста глава оће да прсне. Једва потреви да нађем ону макву у-дну Увлаке, те нојна замочим тинтару и подржим коџа док ме мајно умину. Нем шпиглу да се огледнем, да повадим жалчеве и видим јесам ли подадуо, не смијем ваки ником наочи д-изиђем. Има да се прочуе по цијелом срезу: Весели Благован, ал је награбусио. Све од свое луде памети, јабогме.
11.12.2006. Рајица Драгићевић
SVILEN KONAC – Nena Miljanović
Dan za danom Tri godine Sviloprelja Sa vretena na kanure Namotavam vilin pređu Svilen konac Tanan Trostruk Tankoprsta Uprela sam sunčev zrak U zoru Kroz kosu sam nit provukla Dragom nevernom Nevidom I mesečev o uštapu O ponoći Zlatoustom Zlosrećnica U polegloj detelini Ispod pleća Travku sam mu raskovnik Kradom uzbrala Obajala Ponadala Izatkaću … Настави са читањем “SVILEN KONAC – Nena Miljanović”
Dan za danom
Tri godine
Sviloprelja
Sa vretena na kanure
Namotavam vilin pređu
Svilen konac
Tanan
Trostruk
Tankoprsta
Uprela sam sunčev zrak
U zoru
Kroz kosu sam nit provukla
Dragom nevernom
Nevidom
I mesečev o uštapu
O ponoći
Zlatoustom
Zlosrećnica
U polegloj detelini
Ispod pleća
Travku sam mu raskovnik
Kradom uzbrala
Obajala
Ponadala
Izatkaću
Na razboju u prsima
Tanan gajtan
Da ga vežem
Za vratila mojih ruku
Za sebe
Srmom osnov
Zlatom potka
Čunak srce raskovnik
Što noć otka
Dan opara
Obećanja
Jadovanja
Gajtan gatka
Dragom tkana
Iskidana
Uzaman mi
Nedragoj
Pismo – Nenad Đekić
Sa bojnog polja stižu vesti, ko li to šalje pismo sa fronta? Čije to reči kroz kuršume klize, dok sunce se rađa sa horizonta? A tamo negde gde je sve mirno, to pismo prima devojka mlada, što tom vojniku beše mila a on njoj nije, sve do sada. Uštogljen pisar pismo joj dade, … Настави са читањем “Pismo – Nenad Đekić”
Sa bojnog polja stižu vesti,
ko li to šalje pismo sa fronta?
Čije to reči kroz kuršume klize,
dok sunce se rađa sa horizonta?
A tamo negde gde je sve mirno,
to pismo prima devojka mlada,
što tom vojniku beše mila
a on njoj nije, sve do sada.
Uštogljen pisar pismo joj dade,
ona ga uze u drhtave ruke.
Primeti da se smeje i plače,
bilo je tada i sreće i tuge.
Pismo otvori istog trenutka,
znala je i ona šta su svi znali,
da je neko na frontu voli
I da nekome sada mnogo fali.
Početak glasi: „Ja sam dobro“
tek da probudi radosti draž.
„Moram ti reći da te volim
I ako znam, da to već znaš.
To ti već jednom davno rekoh,
kakvu si gužvu zbog toga digla
I ti mi tada besno reče,
Idi od mene šta me to briga.
Oprosti molim te što ružno pišem,
moram da žurim jer trebam poći,
moja se četa večeras seli,
čekamo borbu sledeće noći.
U noćima hladnim ti me greješ,
misli o tebi nadu mi daju.
A sliku tvoju kraj srca nosim
da me čuva dok borbe traju.
Jednom kad ovo ludilo prođe
i kad se vratim opet u selo,
hoćeš li samnom u crkvu poći
ali obučena sva u belo?”
U njoj te reči prizvaše sreću,
u tom trenutku veću od svega
i neko divno osećanje
shvatila je, i ona voli njega.
U zanosu snažnom prigrli pismo,
tada iz koverte nešto pade,
to beše slika što mu je ona,
nekada davno, nevoljno dade.
U čudu se pita, šta će to ovde,
zašto mi svoju amajliju šalje
kad je još uvek tamo na frontu,
kad još ovo ludilo, traje.
Tada na slici primeti mrlju,
to je od krvi,zaključi jasno
i da je pismo prekasno stiglo,
da je sada za njih dvoje, kasno.
U koverti još jedan papir nađe,
na prvi pogled beznačajan, sitan
ali kad vide na njemu šta piše
taj papir posta neizmerno bitan.
„Nadam se da je adresa prava
I da je pismo stiglo do tebe,
nisam ga dobro čuo šta priča
ali sam siguran, da je pominjao tebe.
U jeku borbe, kraj jednog rova,
videh ga kako se guši u krvi
dok u rukama steže sliku,
ja sam do njega došao prvi.
U borbi dadoh obećanje,
drugu što ispusti dušu svoju,
da ti pošaljem njegovo pismo
i da ti vratim sliku tvoju.“
OPET ĆU BITI POETA – Milovan Petrović
Otišla si samo na kratko rastanak nema ništa sa time, otišla, sa sobom odnela, sve pesme i moje rime. Zoveš me telefonom i pitaš dali pesme pišem, pokušam ali ne ide, obično sve izbrišem. Kažu da sad mi u oku često primete tugu, i da mi pogled nesvesno, zaluta negde ka jugu. Čude se pitaju … Настави са читањем “OPET ĆU BITI POETA – Milovan Petrović”
Otišla si samo na kratko
rastanak nema ništa sa time,
otišla, sa sobom odnela,
sve pesme i moje rime.
Zoveš me telefonom
i pitaš dali pesme pišem,
pokušam ali ne ide,
obično sve izbrišem.
Kažu da sad mi u oku
često primete tugu,
i da mi pogled nesvesno,
zaluta negde ka jugu.
Čude se pitaju stalno;
“Zar više nisi poeta!?”
Uzdahnem, pa odgovorim;
“Na drugom kraju je sveta.”
Javljaš mi da uskoro stižeš,
nesta i moja seta,
opet ću pisati pesme,
opet ću biti poeta.
Milovan Petrović
–
