Čikarić Marija 21.07.1944.g.-27.10.2017.g.

Čikarić Marija rođena 21.07.1944.godine u Šidu. Od rođenja do danas, školovanje i radni vek provela je u Šidu. Udana je, ima dve ćerke i troje unučadi. Oduvek je aktivna u svim kulturnim, prosvetnim, sportskim, humanitarnim i političkim događajima. Od odlaska u penziju počela je da piše pesme. Radi sve što voli i ništa joj nije … Настави са читањем “Čikarić Marija 21.07.1944.g.-27.10.2017.g.”

Čikarić Marija rođena 21.07.1944.godine u Šidu. Od rođenja do danas, školovanje i radni vek provela je u Šidu. Udana je, ima dve ćerke i troje unučadi. Oduvek je aktivna u svim kulturnim, prosvetnim, sportskim, humanitarnim i političkim događajima. Od odlaska u penziju počela je da piše pesme. Radi sve što voli i ništa joj nije teško.
Član književnog kluba Šid-Udruženje pesnika srbije POEZIJASCG,Kruševac.
Preminula 27.10.2017.g.

Ti

Dala bih sve
samo da te vidim
kroz prozor mutnog stakla
Neznam da li sanjam
ili ne prepoznajem likove
Pitam se gde li si sada
kada sama sedim za
ovim istim stolom.
Ispijam lepotu iz male čaše
što mi rumenilo u lice šalje
Sedim i razmišljam
idem dalje.
Da. Sama sedim
i kroz mutno staklo gledam.

Marija Čikarić

Iščekivanja

Sve mi je ravno
sve svejedno
gledam dve prazne čaše
koje su uvek bile pune
dok je ljubavi bilo
Sećanja nebrišu se.
Sedeći danima u iščekivanju
da i druga ruka pruži utjehu
Kako bi želela noćas
da si pored mene
Milovati tvoje vlasi
uz čašu crnog vina
i zvuke violine.

Marija Čikarić

Vino

Crno vino
i lepa žena
zalazak sunca
iznad fruške gore
rumenilo šalje
Krv u meni vrije
vino crno vino
sa žudnjom ga pijem.

Marija Čikarić

Oči

Svake noći sanjam tvoje oči
gde da krenem
gde da kročim
gde da tražim tvoje oči
pogledi se gube
usne žele da te ljube
a tebe nema
Gde si sada
srce moje
samo se tebi nada.
Marija Čikarić

Sećanje

Šetajući gradom
posle 23h
osetih želju da negde sednem
Da, sela sam
u jedan tajnovit kutak
Bilo je naše omiljeno mesto
prostor lepo uređen renoviran
Pogled mi odluta
za onaj sto broj 3.
često smo sedali
i provodili satima za njim
Pogledi oči u oči
kucaj staklenih čaša
ispijali smo crno oporo vino
smejali se, veselili
duboko u noć
dočekivali jutra
uz zvuke starih instrumenata
na uvo tiho violina
i sada se u mom uhu čuje
Maštam sama za stolom
njega nema i
nikad više neće doći
Teške su sada
besane noći.

Marija Čikarić

NIKO SEM NAS – Slobodan Jevremović

I niko ne zna one istine Naših ćutanja na sav glas I niko ne oseća one lepote Dodira duše, niko sem nas. Paperje snova opet te zove, U okvire istine lepote ove… (Bgd, 28. okt.2017)

I niko ne zna one istine
Naših ćutanja na sav glas
I niko ne oseća one lepote
Dodira duše, niko sem nas.

Paperje snova opet te zove,
U okvire istine lepote ove…

(Bgd, 28. okt.2017)

DOLAZIM – Slobodan Jevremović

Nisam te tražio odavnih dana jer znao nisam, povredjen, dalek, pun one prevare i razočaranja, ja, lutalica – grešnik, kad hoda i sanja tih tužnih godina prolazio gradom gde bila jesi, a nisam to znao, najgore ne znati i neznanom nadom ići bez cilja, lutati svetom, dalekim stazama, k’o drugom planetom, tako sam sneni budan … Настави са читањем “DOLAZIM – Slobodan Jevremović”

Nisam te tražio odavnih dana
jer znao nisam, povredjen, dalek,
pun one prevare i razočaranja,
ja, lutalica – grešnik, kad hoda i sanja
tih tužnih godina prolazio gradom
gde bila jesi, a nisam to znao,
najgore ne znati i neznanom nadom
ići bez cilja, lutati svetom,
dalekim stazama, k’o drugom planetom,
tako sam sneni budan tetur’o
i kajem se sada i grizem sebe
za godine istekle, one bez tebe,
one bez najdražih, one bez nas.

A skoro ti dolazim, voljena moja,
i ponovo radosti, da duša tvoja
najmilosne snove ponovo sanja,
tamo, gde opet je utih slavuja,
na ramenu mome gde spavaš sama
i kada jesam i kada nisam,
i kada ti jesi, i kada nisi
niti daleko a niti blizu,
a dani sa nama idu u nizu,
ja za njih ne znam, voljena moja,
tebi dolazim da duša tvoja
bude mi najdraži, ne više dalek,
potreban veoma tebi i meni,
lek.

I neka sanjam, al’ stvarno vidim,
na našem sam putu, pravcem ka tebi,
ja dolazim.

(Bgd,28.okt.2017)

KIŠNI DAN – Milovan Petrović

Danas je kiša sumorna jesen prosipa oblake svoje s’ kapima kiše lagano tiho padaju i suze moje. Skriveni nemir negde duboko u mojoj duši vlada sumorne misli ko jesen ova dok kiša lagano pada. Gledam u nebo grak roda čujem, poslednje ka jugu lete oblaci tmurni jato skrivaju i dugom kišom prete. Stojim na drumu … Настави са читањем “KIŠNI DAN – Milovan Petrović”

Danas je kiša
sumorna jesen
prosipa oblake svoje
s’ kapima kiše lagano tiho
padaju i suze moje.

Skriveni nemir negde duboko
u mojoj duši vlada
sumorne misli
ko jesen ova
dok kiša lagano pada.

Gledam u nebo
grak roda čujem,
poslednje ka jugu lete
oblaci tmurni jato skrivaju
i dugom kišom prete.

Stojim na drumu
mokar do kože
zamišljen
i tako sam
s’ pticama kako bi
leteo rado
samo da leteti znam.

Tako mi svake
jeseni ovde
poneka suza sklizne niz lice
skrivena srećom da niko ne vidi
kapima izmaglice.

Svaka je jesen takva ovde
kišan je svaki dan
ja znam da jesen je
i tamo na jugu
al’ ipak sunčan je dan.

Milovan Petrović

U NAŠEM SVETU – Slobodan Jevremović

Ljudi bez lica, prazna vozila, duše bez zavisti lutaju gradom, niko ne pita i svako skita, senkom se krije i luta kradom, a pesme u nama svetlost nam daju, jedino one nam bole vidaju i predavne vidike otvaraju neke da pravac odrede, a travke neke leže po parku i trag odaju gde snegom smo gazili … Настави са читањем “U NAŠEM SVETU – Slobodan Jevremović”

Ljudi bez lica, prazna vozila,
duše bez zavisti lutaju gradom,
niko ne pita i svako skita,
senkom se krije i luta kradom,
a pesme u nama svetlost nam daju,
jedino one nam bole vidaju
i predavne vidike otvaraju neke
da pravac odrede, a travke neke
leže po parku i trag odaju
gde snegom smo gazili jesenje pute
onoga dana našega sveta,
mi znamo kada, i onda i sada,
mila moja.

U svetu su našem samo slavuji
pevaju cvrkutom najlepše pesme
a dečak onaj zna šta se ne sme
i ćuti ipak, ne kaže ništa,
a pita zapravo, glasno te moli,
i srce tad boli jer dušom te voli,
al’ ćuti, onda, i plačući spava,
na snegu krivice, ispod je trava,
tamo,
u sadašnjoj prošlosti,
najdražoj toploti,
u kutku čekanja,
u našem svetu
večitog trajanja,
i želja,
mila moja.

Onaj dečak,
ti znaš…

(Bgd, 27.okt.2017)

СВЕТА ПЕТКА – Споменка Денда Хамовић

Света Петка, заштитница ‒ Мук своје душе – путања пуста У осмеху жени се скрива ‒ Не да да на лицу заблиста. Света Петка, благодушна ‒ На животну стазу руку полaже Жена се у молитве Њој свила ‒ Кад подивља трње патње блаже. Света Петка, подвижница ‒ Пред Иконом груду груди буди Жена своје бурне … Настави са читањем “СВЕТА ПЕТКА – Споменка Денда Хамовић”

Света Петка, заштитница ‒
Мук своје душе – путања пуста
У осмеху жени се скрива ‒
Не да да на лицу заблиста.

Света Петка, благодушна ‒
На животну стазу руку полaже
Жена се у молитве Њој свила ‒
Кад подивља трње патње блаже.

Света Петка, подвижница ‒
Пред Иконом груду груди буди
Жена своје бурне дане отвори ‒
Мисли јој поведе из студи.

Света Петка, милостива ‒
Кад уздах рије и крвљу броди
На склопљене руке чело клоне ‒
У храбри мир душу жене води.

PROBUDI SE

Rana jesen obukla ulice i parkove u raskošne šarene haljine poneka kap iskrade se, kao suza, iz čelično sivog oblaka vjetar se igra u krošnjama vijoreći listovima kao po notama i sve izgleda kao ples, zadnji tango šarenog lišća prije nego umre pod nečijim nogama. Subota je, kraj oktobra, dan miriše tišinom, tišinom i tamjanom, … Настави са читањем “PROBUDI SE”

Rana jesen obukla ulice i parkove
u raskošne šarene haljine
poneka kap iskrade se, kao suza,
iz čelično sivog oblaka
vjetar se igra u krošnjama
vijoreći listovima kao po notama
i sve izgleda kao ples,
zadnji tango šarenog lišća
prije nego umre pod
nečijim nogama.

Subota je, kraj oktobra,
dan miriše tišinom,
tišinom i tamjanom,
kao da je sveta Petka
svud naokolo mir prosula
u mir toplinu utkala
i prohladnu jesen svjetlom začinila.

Sve odiše spokojem
grad djeluje kao dijete pred san,
uljuljkano majčinim toplim glasom
rumeno i meko, opijeno uspavankom.

Iz daljine dopire razigran zvuk zvona
pomiješan s reskim zvukom
automobilskih sirena,
jasno je, u susjednom sokaku
svadba je,
harmoničan sklad buke i tišine
ne uzima ništa od utiska
da sve počiva ušuškano u prekrivač
tkan od mira.

Svadba, u jesen ranu,
možda je neko od tvojih drugova,
ljubavi, kumova,
a ti spavaš, dalek, nijem, nedodirljiv
na nekom jastuku od oblaka
s krevetom, možda, postavljenim
na jednom luku od duginih boja
ili na nekoj od zvijezda pjesme pišeš
ne želeći ikom da ih pročitaš.

Svud okolo mir miriše
samo u mojoj duši bjesne kiše
i ne umijem svadbi da se radujem
budim te, ti ne čuješ
dozivam te, sve ignorišeš
zar te više briga nije,
možda se baš Tvoja ljubav
za nekog drugog udaje.

Ustani, dosta si spavao,
umorilo me nad tvojim jastukom bdjenje,
čujes li, dosta je bilo sna,
pusti sad da spavam ja.

Rana jesen mirom miriše
spokoj su anđeli prosuli nad grad,
ljubavi zvona pjevaju ode
svadbena kolona u daljini nestaje
tišina boji suton bojama somota
u mojoj duši bjesne vjetrovi
zatomljen krik para grud:
” Dosta si spavao, ustani,
pogledaj, umorne mi oči od bdjenja
zar ne čuješ, majka ti govori ! “

( 27.10.2012.) © Nevenka Savić Alispahić

Pesnici Udruženja pesnika Srbije – PoezijaSRB sa sedištem u Kruševcu u poseti rodnoj kući Rada Drainca

*Poštovani domaćini SO Blace *Poštovani rođače Rada Drainca *Poštovani prijatelji i poštovaoci  lika i dela Rada Drainca Velika je čast progovoriti makar i jednu rečenicu u kući i na ognjištu Rada Drainca. O njegovoj biografiji je suvišno govoriti, jer svi koji su ovde znaju o njemu skoro sve, makar o onome što je o njemu … Настави са читањем “Pesnici Udruženja pesnika Srbije – PoezijaSRB sa sedištem u Kruševcu u poseti rodnoj kući Rada Drainca”

  • *Poštovani domaćini SO Blace
  • *Poštovani rođače Rada Drainca
  • *Poštovani prijatelji i poštovaoci  lika i dela Rada Drainca

Velika je čast progovoriti makar i jednu rečenicu u kući i na ognjištu Rada Drainca.

O njegovoj biografiji je suvišno govoriti, jer svi koji su ovde znaju o njemu skoro sve, makar o onome što je o njemu na papiru zapisano.

Rade Drainac (Radojko Jovanović) je u krugu najznačajnijih srpskih modernih avangardnih stvaralaca međuratnog razdoblja. Književnik koji se ogledao u mnogim žanrovima (pre svega: poezija, esej, proza — posebno putopisi i reportaže), Drainac je imao velikog udela u pokretanju i uređivanju avangardnih i socialno angažovanih listova i časopisa, kao i u brojnim polemičkim sporovima o avangardi i pokretu socijalne literature. Reč je o izvanredno zanimljivoj i izuzetno značajnoj književnoj ličnosti, čija će Dela (u deset tomova) jos jednom potvrditi aktuelnost, živu prisutnost i neprolaznu vrednost njegovog pevanja i mišljenja.

Zaista neobična poezija za ono vreme. Rekao bih čak jeretička. Pisati poeziju kakvu Srbija nije mogla da svari na početku dvadesetih godina prošloga veka, nije bilo uputno a još manje se slagalo sa ptičicama koje cvrkuću, nevinoj ljubavi i naivnom zanosu ondašnjih pesnika. Rade Drainac nije bio predvodnik modernizma u Srbiji. Ne. Rade je bio modernizam. Kada kazem modernizam, mislim Rade Drainac.

Samotnjak, morbidni i božanstveni Rade kleo je vreme u kome je živeo, kleo je sudbinu što se rodio u vreme krvi, opšteg nerazumevanja i konflikata. Biti savremenik strahotama, kako je sam sebe deklarisao Drainac nije lak posao. To je težak i mučan posao, što bi rekao Niče u Zori, to je posao kopača, bušača, podrivača koji živi u tami i ima svetlost samo njemu znanu, čudnu svetlost koja nije za običnu svetinu. Rade je bio plemić duha, aristokrata rušilačke misli, podrivač i bušač samo njemu znanih tunela i laguma.

Rade je imao u sebi jedno fino i suptilno gađenje i otklon naspram ljudi, naspram društva koje ga je užasavalo i izazivalo mu pesničku mučninu i i sabijalo u njemu pesnički destruktivno — oslobodilački naboj. Ta vrsta naboja mu nikada nije nedostajala i ona je suština pesničkog delovanja samotnjaka, kralja umornih i zgađenih senki koje uzalud traže sunce neke nove ničeovske zore koja će ih zagrejati i dati im preko potreban mir i spokoj.

Noćna lutalica, gradski zavodnik, vođen parfemom i mirisom žena, kovao je svoju poeziju na ženskim grudima i među toplim butinama žena. I svaki put sve prazniji i sve hladniji, kao što i sam kaže, davao je ženama ono što nije imao a svaka nova žena je bila i nova obmana, trenutna slast i požuda bez emotivnog zadovoljenja, bez smirivanja.

“Mesnati nož u utrobi žene najlepši je cvet
I sve zaslepljujuće energije protiču kroz mokraćni kanal.”
Šta bi rekle današnje feministkinje na ovu tvrdnju ili nevladine organizacije za prava žena?

Pesnički prezir prema smrti i sopstvenom trošnom telu, Rade je dobro opisao u pesmi “Epitaf na mome grobu” gde duboko i iskreno ne haje za sebe i za svoju besmrtnost. Čovek trenutka, Rade, kakvim ga je bog ili đavo dao, sposoban je samo za ovozemaljske slasti, za trenutnu egzistenciju ali ne haje za red, običaje, strah od boga, strah od smrti ili nesigurnu budućnost. Pucao je prsluk Radetu za budućnost, on je postojao sada i nikada više, sem ako se bog ne smiluje i ne da mu počasno mesto u raju za pesnike i slične prokletinje što pišu stihove.

EPITAF NA MOME GROBU

Prijatelji, izvršite pesnikovu poslednju volju,
Kad me sa đubretom na jutarnjim ulicama smetlari mrtvog pokupe
Ne recite “Bog da prosti!”
Jer ja sam prosio za koru hleba i Bogu pokazivao tabane i pete
U rupu za mrtvu paščad strpajte moje kosti
— Tako će pravedno biti sahranjeno dobro dete.
Ne žalite me: ja sam za života kao plačna vrba proplakao za sobom
Moje je sve u ovom testamentu što danas pišem:
Ako jedna gospa bude želela da spava naporedo s mojim grobom
Okrenite joj glavu ka mome srcu
Više moje glave ni ploče ni poprsja,
Kad budem silazio niz stepenice pakla ili neba
Ne treba časti skitaču
Koji je celim životom žudeo samo čašicu ljubavi i koru hleba.Užarenom iglom po mojoj koži zapišite ove reči:
“Spavaj prvi put mirno, druže Drainče
Veliki naš putniče”
I ništa više!

Rade ne moli za milost. Ne želi za sebe ni milost bogova, ni milost ljudi. Iskren i čestit u svojim strastima (neko bi ih nazvao grehom) on nastavlja i u smrti, onako kako je živeo za života, iskreno i bez kajanja. To ne znači da Rade nije propatio. Samo ko je užasno patio, kome su kako kaže Niče dušu rastakali i mučili, sposoban je za ovakve doživljaje. Samo duša koja je jezivo propatila, sposobna je da bude apsolutno ravnodušna prema svojoj smrti i stradanju trošnog tela koje će završiti među ostalim đubretom, ili otpacima, kako je voleo da se našali Rade.

“Ne žalite me: ja sam za života kao plačna vrba proplakao za sobom”

Da. Rade više nije imao suza ni za sebe ni za druge. Osušio se a Sokrat nekada davno reče da su suve duše najbolje i najmudrije.

СРЦЕ ИЗ КАМЕНА – Споменка Денда Хамовић

Недодир зида камене капије ‒ Заборави ме кад ти срце студи И баци сећање на оштре хриди Да наше руже пупољак убије Жеља оживи камене капије – Заборави ме кад те жеља буди Испружиш руке – немирне жуди А блесак из туђег ока их свије. Страсти су тамне камене капије – Заборави ме кад зорење … Настави са читањем “СРЦЕ ИЗ КАМЕНА – Споменка Денда Хамовић”

Недодир зида камене капије ‒
Заборави ме кад ти срце студи
И баци сећање на оштре хриди
Да наше руже пупољак убије

Жеља оживи камене капије –
Заборави ме кад те жеља буди
Испружиш руке – немирне жуди
А блесак из туђег ока их свије.

Страсти су тамне камене капије –
Заборави ме кад зорење сунца
Ослика усне из ноћног пољупца
И зраке на туђе косе ти расеје.

Сећање руши створене капије –
Сети се мене када страх те ломи
Са сјајем зеница у дивљој шуми
Порушићу све сурове капије

Љубав отвара тврдокорне капије –
Сањај ме кад се усне сете вреле
Чежњивога лета напете нам стреле
И блеска муње јужњачке олује.

Потражи ме јер сам кључ за твоје сне –
Отвори свог сетног срца капије
Руке кад пожеле да славе нас двоје
А усне уздрхте од чежње нам вечне.

Наћи ћеш ме на капији каменој –
Волећу те нашом песмом љубавном
И заробити те жељом бескрајном –
Ослободићу те на капији цветној.