Иртиш

Иза стотину великих градова, хиљаду села и пустопољина… Преко безброј зелених гора модрих ријека и гордих планина… На другој обали ријеке, крај универзитета на петом спрату у поткровљу живи Пронина… У малом стану, међу обојеним стакленцима, књигама и рисункама плаветним сјенама и мирисом јасмина… Са црним мачком на крилу на јапанским јастуцима међу боцама доброг … Настави са читањем “Иртиш”

Иза стотину великих градова,
хиљаду села и пустопољина…
Преко безброј зелених гора
модрих ријека и гордих планина…
На другој обали ријеке,
крај универзитета
на петом спрату у поткровљу
живи Пронина…

У малом стану, међу обојеним стакленцима,
књигама и рисункама
плаветним сјенама и мирисом јасмина…
Са црним мачком на крилу
на јапанским јастуцима
међу боцама доброг црног вина…
У свом чаробном свијету
живи Пронина…

Четрдесет љета млада и још мудра
хиљаду година
уз пробрану музику, рисунке пише
суптилно лагано као да бојом дише
восхићеније моје
Пронина…

Моћно ме повукло да кренем тамо
на пут далеки преко свијета…
И сад се чудим, али одлучно пођох…
Рекох
стићи ћу прије љета…

За превоз одабрах брезове санке,
плетене вјештог мајстора руком…
Чаробно лаке
удобне јаке
са јагњетом у души а у срцу вуком…

У њих упрегох калиграфска слова
од којих ријечи постају меке…
Свако ко јелен витих рогова…
Вијугаво, налик
меандрима ријеке…

Наоружан тако,
неописиво лако превалих хиљаде дугих миља…
Стигох на другу обалу
само стотињак метара од циља…
Ту ме дочека Иртиш…

То није обична ријека као што мислиш…
Иртиш долази из Китаја…
Многе градове и државе спаја…
Ал умије да иритира, да каже иш…
Таман кад радосно, ту сам
помислиш…
Такав је Иртиш…

Он на њему својствен начин обале раздваја…
Његовој хировитости нема краја…
Дивља ријека мирнога тока,
Тврдоглаво раздваја и два ока…
Ни десетине његових мостова,
грађених колоплетом туђих слова…
По пола сазданих од муке и снова…
Не могу да пређу моја кола…

Улогорићу се овдје, рекох миран
зашто ријеком бити иритиран
Та, њене ће воде одласком зиме
тихо да теку кроз моје риме…
Укротих стихом планете пола
неће ни Иртиш уз моја слова…

Тамо неђе крајем Весне
и мутне воде постаће свјесне…
Прегазићу га као од шале…
Коначно стићи до друге обале…
Са огромним букетом пољског цвијећа…
Црвеним букетом, макова пуним,
створићу се пред њом
да је осмјехом збуним…

На универзитету, пред студентима и свима
без снебивања…
Као усред најслађег снивања
загрлићемо се душама
ја и Пронина.

Tvojim očima gledam sad

Vidjela sam rađanje zore ti si vidio sumrak i ponore. Grlila sam uspjeh ti si režirao neuspjeh. Letjela sam u visine vukao si me u dubine. Živjela sam neko istinito sutra a imala sumnjiva jutra. Vidjela sam nas postojao si ti, tu nije bilo mjesta za mi. Mi smo živjeli u jednom osmjehu umrli u … Настави са читањем “Tvojim očima gledam sad”


Vidjela sam rađanje zore
ti si vidio sumrak i ponore.

Grlila sam uspjeh
ti si režirao neuspjeh.

Letjela sam u visine
vukao si me u dubine.

Živjela sam neko istinito sutra
a imala sumnjiva jutra.

Vidjela sam nas
postojao si ti, tu nije bilo mjesta za mi.

Mi smo živjeli u jednom osmjehu
umrli u jednom pogledu.

Ja vidim bijele oblake
što liče na anđeoske postelje.

Ti mi kradeš osmjehe
ne mareći za ruže uvele.

Živjela sam nas u svemu
sve je živjelo protiv nas.

Imala sam tebe u meni u njemu
ti si imao drugi put u spas.

Nisam ti snove krala niti na put stala
samo sam s nebom zajedno plakala.

Nisam otrov sipala kad su se vrata zatvorila
dok samo sam za riječ utješnu molila.

Nisam osvetu kovala
kada me ruka tvoja ponovo na dno poslala.

Ja vidim danas kamen i gavranove
i spodobu bez sjaja u oku.

Ti vidiš laku metu
za strijele otrovne.

Ne bole rane već odbolovane
samo krvave tragove iza sebe ostave.

Ja vidim bijele oblake
anđeoske postelje što mi crtaju osmjehe.

Tebi su trn u oku
sve moje bitke svjetlosne.

Gledam u dušu u kojoj ljubav se piše
velikim slovima dok samu sebe diše.

Gledam usamljenog ratnika
dok polaže buket ruža na mjestu svojih poraza.

Gledam očima prepunim nas
dok zakopavam otkopani glas.

Gledam i ne vidim ništa
oblacima tamne sjete obujmio me mrak.

Vidim jednu suzu krvavu
kako umire na usnama dok ti ime izgovara.

Ne vidim sve ono što si gledao ti
ne vidim ni danas kako mi umiru pred očima sni.

Vidjela sam ljubavi sjaj i zore plam
vidjela sam kako se ubija Feniks i kako gasne žar.

Ne vidim više ništa
u pogledu tvojih očiju duša mi mrtva blista.

Gledaj sada ti iz ugla oka moga
vidjećeš jednog jutra jata bijelih galebova.

Gledaj, krila im slomljena krvava
gledaj, iz oka im suza grunula.

Pogledaj iskrama moja oka dva
u njima se umjesto Feniksa gavran rađa.

Vrani gavran krikom dan obojio
ne pričaj mu o ljubavi ti koji si ljubav ubio.

Gledaj kako se razmiče tmina
sunce dok ljubi kamen gdje počiva moja istina.

Ja ne vidim više ništa što vidjela sam život cijeli
sada gledam očima tvojim kunući sebe što ne gledah prije.

Pogledaj nebom plove bijeli oblaci
iz mog oka nestaju zadnjii sunčevi zraci.

U mojim očima, u svjetlosti moga pogleda
rođen si jednog davnog jutra živeći do beskrajnog sutra.

Ne vidim više, tvoja oka dva ledena
moja su okna u svijet postala.

Vidi sad kako je život pisan plamenim očima
pepeo postao, u ledu tvoga pogleda trag mu nestao.

Ja vidim oka tvoja dva
ja vidim kako je bijela ptica crna krila dobila.

Ti vidiš ono što si vidio uvijek
i mene si tim pogledom zatrovao, zauvijek.

Tvojim očima gledam sad
i vidim mrtvu sebe dok me prekriva mrak.

Crnog gavrana prosuo se krik
barunovačkim poljem vjetar raznosi pepeo spokoja.

Tvojim očima gledam sad
vidim mrtvu sebe dok me prekriva mrak.

© Nevenka Savić Alispahić

BOL – Slobodan Jevremović

Boli me duša, daleko tvoj bol, Nije ti dobro, mene ne miluješ, Ja živet’ ne mogu kada ti boluješ, Za sebe ne znam a ne vidim tebe, Pa koja to može pomoć da ti bude, Ona pomoć prava od dalekog mene ? Da ozdravi tebe, da ublaži boli I najveći lek primi od onog što … Настави са читањем “BOL – Slobodan Jevremović”

Boli me duša, daleko tvoj bol,
Nije ti dobro, mene ne miluješ,
Ja živet’ ne mogu kada ti boluješ,
Za sebe ne znam a ne vidim tebe,
Pa koja to može pomoć da ti bude,
Ona pomoć prava od dalekog mene ?

Da ozdravi tebe, da ublaži boli
I najveći lek primi od onog što voli
Tebe, ljubavi moja …

(Bgd, 23.okt.2017)

MAGIJA ZA DVA POROKA – Nena Miljanović

Već dvadeset dva meseca Mesečina mi ne nudu stih A svetli prokleta Kao sjaj sećanja na poetske bahanalije I Valpurgijske noći kad sam mesečarila pod nebom poezije Moćna Kako sam samo veštičarila Vračajući vrelim prstima kao ptičjim perom Po tvome napetom trbuhu Razuzdanim rečima i smelim potezima Ispisivala sam stihovane bajalice Protiv uroka moje početne … Настави са читањем “MAGIJA ZA DVA POROKA – Nena Miljanović”

Već dvadeset dva meseca
Mesečina mi ne nudu stih
A svetli prokleta
Kao sjaj sećanja na poetske bahanalije
I Valpurgijske noći kad sam mesečarila pod nebom poezije
Moćna
Kako sam samo veštičarila
Vračajući vrelim prstima kao ptičjim perom
Po tvome napetom trbuhu
Razuzdanim rečima i smelim potezima
Ispisivala sam stihovane bajalice
Protiv uroka moje početne starosti
I tvoje završne oženjenosti
Zaboravljala sam
Zaboravljao si (se)…

Već dvadeset dva dana ili veka
Na paramparčad pamćenja razbijen mesec
Nema čim više da me omami i namami mi u pero stih
Tvoji poroci su izgubili snagu
I moja magija moć
Već dvadeset dva života nisam napisala ništa
Pod svetlim poetskim nebom
Skrajnuta
Starim u poetsko ćutanje
Teže od tvoje ljubavi
Koje nema
I strašnije od pesme o njoj
Koje ima a nema je
Nema

TU SAM – Slobodan Jevremović

NISAM OTIŠ’O KRUG SAM OBIŠ’O, ZAPITAO NJU ZA NEZNANU ISTINU, TERETNU ODAVNU, I OPET SAM TU, KOD TEBE SAM TU. (Bgd,23.okt.2017)

NISAM OTIŠ’O
KRUG SAM OBIŠ’O,
ZAPITAO NJU
ZA NEZNANU ISTINU,
TERETNU ODAVNU,
I OPET SAM TU,
KOD TEBE SAM TU.

(Bgd,23.okt.2017)

Буди са мном у тихом шапутању

Милион километара западно од истока… често бијаху уплакана два ока… За разлику од њих треће око гледаше у исток ведро и дубоко… Исто толико километара источно од запада… два смарагдна ока мутио је немир… док треће око гледаше пут запада и виђаше јасно читав свемир… Четири овосвјетовна ока трептаху сталним страхом, да ће пустиња даљине, … Настави са читањем “Буди са мном у тихом шапутању”

Милион километара западно од истока…
често бијаху уплакана два ока…
За разлику од њих треће око гледаше у исток
ведро и дубоко…
Исто толико километара источно од запада…
два смарагдна ока мутио је немир…
док треће око гледаше пут запада
и виђаше јасно читав свемир…
Четири овосвјетовна ока
трептаху сталним страхом,
да ће пустиња даљине, својим леденим дахом
смрвити, здробити нити
и прекрити их заборава прахом…
Ал два онострана ока видјела су јасно…
језгро огњено око ког се формира
лаве лавина…
Та два ока бистра и дубока
знала су да не постоји даљина…
Не као неко стварно растојање,
видјела су то, више као бројање и одбројавање…
Колико уздаха дневно, колико чежњивих мисли…
њежних слова тананог кова…
И да ће све то, да их снажно спаја
до следећег загрљаја…
Та два ока трећа
видјела су гдје је срећа
Рекла су, смирите страсти…
Љубав ви је у Божијој власти…
Зато…
Мирне душе и ноћу и дању…
Буди са мном у тихом шапутању.

DODIR – Slobodan Jevremović

Ne znam u snovima da li sam lep u tvojim slikama sanjanih lepota, da li je dodir najdraže duše dovoljan da otvori vrata života i one ti odavne nanete boli da prenese sasvim i da se poruše onome najviše koji te voli, pa sa mnom da snivaš, lepote uživaš, i one naše, najlepše duše, nove … Настави са читањем “DODIR – Slobodan Jevremović”

Ne znam u snovima da li sam lep
u tvojim slikama sanjanih lepota,
da li je dodir najdraže duše
dovoljan da otvori vrata života
i one ti odavne nanete boli
da prenese sasvim i da se poruše
onome najviše koji te voli,
pa sa mnom da snivaš,
lepote uživaš,
i one naše,
najlepše duše,
nove i jedine,
dodire …

(Bgd, 22.okt.2017.)

NESTALI CVETOVI – Slobodan Jevremović

Cvetovi opali i dalje mirišu neki na bagrem, neki na tebe, a grane se gole i stalno uzdišu i stalno ih sanjam, pitaju mene, onda si opet, kada ćeš opet, doći u carstvo ljubavi naše da cvetove nove rodjene čuvaš dok ne mirišu i radost donesu, ljubavi moja… Oni nestali cvetovi, oni su naši svetovi … Настави са читањем “NESTALI CVETOVI – Slobodan Jevremović”

Cvetovi opali i dalje mirišu
neki na bagrem, neki na tebe,
a grane se gole i stalno uzdišu
i stalno ih sanjam, pitaju mene,
onda si opet, kada ćeš opet,
doći u carstvo ljubavi naše
da cvetove nove rodjene čuvaš
dok ne mirišu i radost donesu,
ljubavi moja…

Oni nestali cvetovi,
oni su naši svetovi
novih najlepših saznanja,
i onih java, i onih sanja,
i tamo i ovde,
blisko, daleko,
tišinom onde
i glasno dovde,
mila moja.

(Bgd, 22.okt.2017)

TREPTAJ – Slobodan Jevremović

Trepti sudbina životnog lika a travka najlepša ostaje sama i treptajem pita kad god je prilika, kad mnogo se volimo, kuda sa nama … (Bgd,20.okt.2017)

Trepti sudbina životnog lika
a travka najlepša ostaje sama
i treptajem pita kad god je prilika,
kad mnogo se volimo, kuda sa nama …

(Bgd,20.okt.2017)

NIJE DOVOLJNO “HVALA” ZA POVRATAK ŽIVOTU – Slobodan Jevremović

Nije dovoljno reći ti hvala za sve pomoći koje si dala iz svoje duše lečila mene, na pute me vratila, više no sebe, da volim te najzad, voljenu davno, iz snova onih i misli odavno krišom o tebi i lepoti tvojoj, o duši duše što nigde je nema, i sada ja živim a tuga drema … Настави са читањем “NIJE DOVOLJNO “HVALA” ZA POVRATAK ŽIVOTU – Slobodan Jevremović”

Nije dovoljno reći ti hvala
za sve pomoći koje si dala
iz svoje duše lečila mene,
na pute me vratila, više no sebe,
da volim te najzad, voljenu davno,
iz snova onih i misli odavno
krišom o tebi i lepoti tvojoj,
o duši duše što nigde je nema,
i sada ja živim a tuga drema
i nek’ se ne budi, neka je nema
nikome nikad, ni tebi ni meni,
sem lepi snovi, sem snovi sneni,
da ljuljaju nas na paperju snova
i takva je hvala i pesma ova,
za tebe najpre, samo za tebe,
a meni to posle i iza tebe.Nije dovoljno reći ti hvala
za sve pomoći što si mi dala,
za ljubav tvoju najlepšu na svetu
što osećam sneno, što osećam budno,
i nije to ništa kad volim te čudno
više od sebe, i tebe ja,
ljubavi moja …

(Bgd,21.okt.2017)

Photo* Foro -Internet, art obrada -Darko