ОБРИСИ ДУГЕ- Душан Комазец

Издангубисмо све овог света
време и теме.
Престао наш је покушај лета,
јер ови чудни
путеви судњи бесрамно неме,
сви узалудни.

Ти чаробница, која ведрином лица
нежног ме опи
нестајеш, док нас слепа улица
тишином грли,
па пијаница што чемер попи
безнађу хрли.

Сновима који светлости ишту
крхким ко’ стакла
разгрћем густе слојеве туге
на пепелишту
нестале стазе која је такла
обрисе дуге.

Život i kusuri

Toplo predvečerje na plaži…
blistavih tijela,
tek izašli iz vode momak i djevojka,
on sjedi na zidu, ona stoji iznad njega
i dugo se dugo nježno se dugo ljube…

Koji metar od njih leži na šljunku stari bračni par…
mrzovoljni bjelobradi deda morž sa natučenim kačketom
i njegova smežurana debela baka foka
i dugo dugo,
dugo ćute…

Na kraju ona svjesna da deda morž čkilji ispod kačketa
u blistavu mladost do njih…
progovara…
-a gde je ono kantarionovo ulje, gde li se zaturilo- ?

КОСОВО – Бранко Ћировић Ћиро


КОСОВО

Ој Косово љута рано
Која болиш вековима
Вишњем Богу захвалимо
Што још тамо Срба има

О векоvна српска рано
На те але зијевају
Дали знaју ништарије
Да нијеси на продају

Колевка си Стрпског рода
То требају але знати
Без обзира на притиске
Ми ћемо те сачувати

Колијевко главу горе
Доћи ће ти бољи дани
Кад са сцене оду лашци
Ништарије и погани

Настави са читањем “КОСОВО – Бранко Ћировић Ћиро”

Од Видовдана до Видовдана – Боривоје Бора Видојковић


Од Видовдана до Видовдана


На Видовдан затамни се небо
Равно поље натопи се крвљу
Крв потече Лабом и Ситницом
Па се разли васцелом Србијом.

Из те таме једна звезда сину
Са земаљског у небеско царство
Из крви се црвен божур вину
И Србији путоказ означи.

Да не гледа испред себе силу
Већ да брани иза себе њиву
Родну кућу и тарабу криву
Црвене божуре да чува и памти.

Настави са читањем “Од Видовдана до Видовдана – Боривоје Бора Видојковић”

МИРИС БОЖУРА – Јасмина Димитријевић

МИРИС БОЖУРА

Тамо где божур мирисни цвета,
одатле потиче све што је моје,
тамо је центар целог мог света
где гробља мојих предака стоје.

Сећања навру кад звуци звона
с’ црквеног торња одјекну често,
на житна поља Косовска она,
на сваку груду, на свако место.

С поносом свима причам о њему
на ком вековно знамење стоји,
о Лазару, Милошу и о свему
што бисер ђердана чини и броји.

Њима су знани сви били пути,
падоше славно за боље сутра,
никоше божури: црвени, жути,
што красе поља од раног јутра.
Настави са читањем “МИРИС БОЖУРА – Јасмина Димитријевић”

Љубица Жикић – ОДАЈЕ ОД МАХОВИНЕ

Организује промоцију књиге песама аутора
ЉУБИЦЕ ЖИКИЋ: ОДАЈЕ ОД МАХОВИНЕ
Издавачи: УПК и КЊИЖЕВНИ ЕСНАФ из Београда, 2021.


О аутору и књизи говориће књижевници:
 Душко Новаковић, Милица Миленковић, Раденко Бјелановић
У програму учествују: Саша Пилиповић, Нина Недељковић, Славица Марковић, Гордана Величковић, Катарина и Милош Трифуновић.

24. јуна 2021. године у 19 часова

Свечана сала Прве крагујевачке гимназије
Настави са читањем “Љубица Жикић – ОДАЈЕ ОД МАХОВИНЕ”

Vetrić piri, reka se žubori

Lakim dahom povetarac diše,
Po drveću zelen’ grane njiše,
I drveće s povetarcem pleše,
Od iskona divan taj ples beše.

Kroz dušu mi dah života piri,
Život sušti kroz nedra mi širi
Razigr’o mi vetrić srca žicu,
Te ozari radost mi na licu.

Leluja mi srce nit potanku,
Mojoj tuzi peva uspavanku,
Oslobađa od okova grudi,
Večne zore sjaj u meni rudi.

I razbudi osmeh mi u srcu,
Te raširi smešak mi na licu,
Što iznedri misao u duhu,
Živ sam, rođen u novome ruhu.

Sad u srcu reka se žubori,
Pljeskom vode novi život tvori,
Iz dubine istočnika lije,
Ko god hoće može da je pije.

Настави са читањем “Vetrić piri, reka se žubori”

Mrtva žena

Imala je osmjeh skriven iza vjeđa
oči uprte u neke daljine samo njoj znane,
nosila je sjetu u očima,
čudne iskre koje se nisu slagale
ni s obrisima sreće ni s nijansama bola.
 
Ne pamtim joj ime,
samo siluetu graciozne gazele
i usne na kojima je vječno titralo – neizrečeno,
ni odgovor ni pitanje, ni riječi ni smješak
meni je na zagonetku ličilo.
 
Za mnoge čudna, za rijetke jednostavna
bješe jedna od onih žena
što jednom zavole, zavole i ne prebole,
znao sam, voljela je nekoga,
ime mu nije nikad pominjala.
 
Pričali su mi, sve je izgubila,
sahranjivala je i najrođenije i sjećanja
na raznim mjestima, nepoznatim humkama,
dugo bi u tišini stajala, s vjetrom u kosi
jedino je razgovarala, noseći kiše u očima.
 
Zadnje što sam o njoj čuo
bilo je da je – umrla,
žena, čijeg se imena ne sjećam,
rekoše, sve je niti presjekla
samu sebe, sve svoje korake, u nepoznato sahranila.
 
Tražio sam je, nju, ženu što se s vjetrovima druži,
pitao prolaznike i znance stare joj,
htio sam još jednom da vidim
sve nijanse godišnjih doba u očima dalekim,
htio sam, jednu ružu da joj na pragu ostavim.
  Настави са читањем “Mrtva žena”

Ćuti sa mnom

Ćuti sa mnom.
Ćuti kao što ćuti noć,
ćuti kao što ćute zvijezde
i svi oni dani što
kraj nas ćuteći prolaze.
Ćuti kao što ćuti Sunce
i ruža što lagano vene
u ranu jesen.

I pogledaj me.
Pogledaj kao što se
ikona gleda
kao što se gledaju
Nebo i Zemlja.

I…samo se nasmješi…
…pogledom…

Nasmješi se toplim
bojama jesenjih slikara
i pogledom mi reci
sve što bi htio,
bez izlizanih fraza
i tmustih riječi,
bez dodira
bez nevještih pokreta.

A tu, negdje na pola,
gdje nam se pogledi
u tišini sretnu,
u tom osmjehu beskraja,
nestaće sve…
Sve praznine, bezdani
sva vrata pakla će
da se zatvore,
tu, u tom jednom osmjehu
gdje se oči sretnu
gdje se svemir ukršta,
tu nestaće tame,
sjete i bola
i stajaće beskraj
obasjan sjajem nepresušne istine.

Da, baš tu, negdje na pola
gdje se spajaju osmjesi
Vjere, Nade i Ljubavi.