MOJE DRAGO LUDILO
Zaista,
ludost je naoružati se mesečevim zrakom
i verovati da je to koplje španskog zanesenjaka
El ingenioso hidalgo Don Quixote de la Mancha
(zar iko razuman još veruje u vetrenjače )
ali ,
protiv nečega se mora ustremiti koplje i stih
inače,
čemu pesničko viteštvo i posebnost
ne zamerite mi ludost vi koji niste poete
i to što nipošto ne želim biti vi:
vaš razložni svet mi preteći crno-beo,
pobiću sve svoje snove ako ne vidim svet kroz spektar,
jer ne umem da sanjam osim u šezdeset boja
i kad bih bila kao vi
plakala bih plavim i ljubičastim suzama
sve dok mi duša kroz oči ne iscuri
zbog šarenih sitnica koje bi se obezbojile
I smejte mi se sad
vi koji sve moje veliko smatrate sitnicama
jer smešno vam je što pevam sa vetrom u trščarima
i komadom trske dirigujem “Mesečevu sonatu”!
Pa dobro!
Smejte mi se,
nije mi žao što mi se podsmevate kao Fantomu iz opere,
vas mi je žao što ne čujete akorde u ševarima!
Mora da je tužno biti gluv za muziku vetra…
…i ne mreškati se površinom reke pod pljuskom,
ne mrestiti se i ne praćakati u vodama neprolaznosti
sa srebrnim mrenama i pijanim klenovima …
…plakala bih kad ne bih bila reka i riba,
sve dotle dok se od suza ne pretvorim u reku
poribljenu mojim pijanim od ljubavi pesmama !
I sad sam sasvim žalosna
jer moram da vas ostavim tu gde ste
i takve sive kakvi jeste
veče se bliži i kasnim već,
i žurim,
rugajte mi se koliko hoćete,
ali, ja učestvujem kao ritual majstor
u svečanostima večernjeg umiranja i jutarnjeg rađanja sunca
zbog poruke Obnovljivosti Ljubavi ,
u koju verujem kao u rađanje sunce posle zalaska
i čekam dokle je Sunca i mene
da me mutavu zbog rastanka
raspeva njegov povratak …
Svaka čast. Bravo, Neno!