nisam ti vjerovao da naša stara soba
više nema prozora i da su joj zidovi
crveni kad je uštap i kad netko plače
iza pukotina memljivog zida
jer smo iza tog prozora rasli
zaronjeni u bezglasje caklenjâ
na horizontima i gomile knjiga
u zimskim noćima i snovima
vjerujući da sve ćemo naučiti
da se oko nas okreće svijet
i zima da će opet doći
samo radi nas
ništa ti nisam vjerovao
tebi koji si se često okretao
usamljenim jablanima i uvijek
nešto šaputao svom psiću osluškujući
tajnu u procesu truljenja vrata
bujnijeg i razornijeg nakon
zimskih kiša i prepuštao se
jutarnjim zatišjima koja pitaju
jesu li oni zidovi crveni
ili je mjesec pocrvenio
nabubren prije prsnuća
sada ti vjerujem sada odgonetam
što oživljava tvoju suzu
dok gledaš kroz prozor
kojeg ponekad nema u mojim očima
i dok su zidovi crveni samo u blagim
sredozemnim zimskim danima
jedino ni ja ni ti ne znamo
što još proizvodi zvuke na daskama
staroga tavana i što je daleka
i nepomična svjetiljka u beskraju
