maj 2016.
Čučala bi na tremu,
u letnje vreme ponajviše.
Krivog pogleda u nebo,
čekajući ljubičaste kiše.
Krao sam joj snove;
Zalivajući ih vinom žutim,
u ritama odbeglog duha;
Čije snoviđenje sa njom slutim.
Umela je i da plače,
kao dete ubodeno na trn.
Krivudala je mislima vazda,
da prizove mi dan crn.
Samo je zaboravila da ljubi;
Komad mesa preplanule krvi.
Na drugi svet sa nevestom,
čije kosti melodijom mrvi.
(Прочитано: 89 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.272.329 пута)