NEMA MIRA MEĐU BOŽURIMA
Baš me briga i za rimu i metar i ritam,
(iako o tome još ponešto znam,
hoću samo poruku da dam
uz najviši ton da me čuju Satana i ON.)
Moram u ove, crne, teške dane,
uz vapaj i jecaj, Svevišnjeg da pitam:
zašto je prešo u tabor Satane.
Iz dubine i bića i duše i srca skršenog,
čudim se, grcam, nemoćno, širim ruke:
o, zar On ne mari za bol i ropske muke;
za život i očaj, nebeskog, naroda svog…
Jel Svemoćni kao, zadnja, ljigava šuša,
posago glavu pod bičem Satane
i ljubi krvave skute genocidnog Buša,
i u tminu ropsku pretvara nam dane…
Šest vekova zar može da gleda
teški nemir među božurima-
kako divlja podli božur plavi
ruši, pali, ubija, otima-
na tlu srpskom Albaniju pravi.
Još crvenom božuru da ne da
od gamadi časno da odbrani
sveta groblja, njive i kućice od greda;
Pravoslavlje što kljuju gavrani…
Ako j’ od boga previše je i dosta!
Ustaj rode – u boj do Slobode!
Leči, staru, crnu, ropsku muku
diži slavnu motiku i kuku!
Goni kvarnog i surovog gosta!
Ako padneš – Lazar će te dići,
Grli će te slavni Jugovići!
(C) Miljojko Milojević