Jedna po jedna boja
Nestale su iz mog sveta
Ostala je još po koja
Za moja dva cveta
Od toga dana
I oči su sive
Od raja do bezdana
U rane žive
Da l uopšte slutim
Gde me život šalje
Dok u noći ćutim
Umorno idem dalje
Bez cilja i nade
Lutam u beskraju
Da mi ko ne ukrade
I suze što prestaju
Sve je u redu
Nemam više kuda
I na tankom ledu
Još verujem u čuda
Kažem sebi “dosta”
Šta biće neka bude
Duša moja prosta
Čeka da joj sude
Uprljana silama
Što dovode do besa
Krv u mojim žilama
Smiruju nebesa
Daleko si od mene
I zagrljaja mog
Jer srce koje vene
Poznaje sam Bog
I ove kiše će stati
Proći će i zime
Večno putuju sati
Kad spomenem ti ime
Sada čujem zvona
U strasnoj tišini
Više nisam ona
Što osta u daljini.
(C) Marina Savović
(Прочитано: 183 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.201.504 пута)
Marina, dobrodošli na http://www.poezija.rs !
Dobra Vam je poezija, ali je tema “siva”, kao što sam naslov kaže…
Hvala Ljubo! Još uvek se snalazim, verovatno je nisam stavila u odgovarajucu kategoriju… inače su mi poslednje pesme tih boja upućene suprugu s one strane neba. Nadam se da se negde mogu uklopiti. Drago mi je da sam je podelila i hvala na odgovoru još jednom. Veliki pozdrav 🤗
Da Marina, Život često donosi bol… Možda pesma malo pomaže?
Svakako, kao lek i oslobadjanje, kroz koje bol pretvaram u reci