ZASADIMO LJUBAV U SRCA NELJUDI
Zeleni šuma, a u njoj ptice, cvrkuću pesmu o miru…
Pesmu o miru, slušaju ljudi, koji se ratu opiru…
Ratu opiru i tiho plaču, žaleći decu što pate…
Decu što pate, gladnu i bosu, dok- umiru im tate…
Umiru tate, kuće se ruše, glad im u kosti ušla…
U kosti ušla, snove im cepa, strah im misli ne pušta…
A još je juče, po vedrom nebu, letela ptica sa granom…
Ptica sa granom, sada ne leti, nad bolom i nad stravom…
Nad stravom lete, gvozdene ptice, sejući seme smrti…
A seme smrti, mora se jednom, za navek zatrti…
Zatrti ljubavlju, među ljudima i među neljudima…
Neljudima, lepotom zaprašiti, otrov u umovima…
U umove baciti, bukete cveća, da procvetaju nade…
Nade će seme, ljubavi dati, da se radosti sade…
Saditi biljke, mira i sreće, u srcima dece naše…
Naše će molbe, za spas planete, verom nasuti čaše…
Nasuti čaše, pa nazdraviti, razumu što ljubav širi…
Što ljubav širi, oprostom iz srca, u ratu nacije miri…
Nacije miri, ljubav i duša, što ume stvoriti raj…
Stvoriti raj, živeti život i ljudski dočekati kraj.
Ljiljana Tamburić