TREŠNJA
Zamisli jednu ovakvu sliku:
sunce se pomalja iza brega,
rosa se prosula po livadama,
tišina na malo selo nalegla.
U jednoj kući na kraju puta
dečak u svojoj postelji spava,
al miran nije – nemirnih snova
puna je njegova usnula glava.
U pohod slavni s drugom je iš’o,
pa sad o tome sav srećan sanja.
Juče su zajedno dan proveli
u krošnji punoj ranih trešanja.
Zar ima išta slađe od toga
kad na najvišu granu staneš,
pa zrele trešnje jedeš i jedeš
i prosto ne znaš da prestaneš?
Zbog toga nek se ne čudi niko
što jorgan i jastuk nisu gde treba.
Ko bi mogao da ostane miran
kad kiša trešanja pada sa neba?
(C) Zorica Prokopić
Aurora