Poema o Marusi – Milorad J. Nikic

POEMA O MARUŠI Kažu da je u doba naših dedova, davno dole na kraju sela našeg, u strani malo kućerak bio, u njemu mati samohrana s devetnaest i sa njom čedo u pelenama Muža izgubi rano, govori priča znana na frontu ostade, premalo znamo o tom, a ona procvala tek, ko ruža miriše snom, bez … Настави са читањем “Poema o Marusi – Milorad J. Nikic”

POEMA O MARUŠI

Kažu da je u doba naših dedova, davno
dole na kraju sela našeg, u strani malo
kućerak bio, u njemu mati samohrana
s devetnaest i sa njom čedo u pelenama

Muža izgubi rano, govori priča znana
na frontu ostade, premalo znamo o tom,
a ona procvala tek, ko ruža miriše snom,
bez ikog sama, a muško čedo sa njom.

I proći će mesec dana u nadi da će doć,
kao gladna godina dan se za danom vuče
mesec ga drugi čeka, ne spi po celu noć
a čedo se pridiže već i prve glasove guče.

Teške je muče more, košmara pune noći
i strašni snovi tek, strah joj u duši zri
jedva dočeka jutro, gori joj celo, oči
uz grudi privija čedo i ono blaženo spi

U neko doba dana ni sama ne zna kad
glas poznat čuje, od sreće stala k`o stub
i naglo otvara vrata, al` opet isti jad
nikoga, a detetu je već izbio prvi zub

Od roda nikoga nema, utehu da joj da
majku i oca ne zna, a baka slepa već
a odkud snovi ti, kamo će konjica ta
nežno privija čedo i nemo gleda u noć

Meseci teku lenjo, glasa niotkud nema
i reči više drage, nebo k`o kamen ćuti
poruke, znaka i zima vec stiže, sprema
dete ručice pruža, majčinu ljubav sluti.

Večeri padaju rane, u sobi sumrak već
po zidu korača senka, ružna dvoglava
zla, studen je štipa, u uglu hladna peć
dete joj na ruci spi, kosica očeva, plava

Mnogi su stigli već, i on bi trebao doć,
godine prodje pola, okolo kolaju priče
pogibe iz sela puno, uze ih tamna noć
i ona začeplja uši a dete i “tata” viče

Napolju severac briše, u snegu leže puti
u prozor belina tuče, lisica u leglu ćuti
na vrata Božic kuca, čedo, radost je tu
sa njim bi da je deli, al avaj, tek u snu.

I zima s mukom prodje, kiše proleću slute
ni nebo milosti nema, to parče hartije žute
sruši se svet i pred očima joj se smrači, puče
pokleknu, pade, a dete prohodalo tek juče.

I tog je prolećnog dana u selu padala kiša
sahrane bile dve, baka Ristana i Maruša
eh, ime joj od tuge umalo da zaboravim
i uz plac pitam, a šta je bilo sa malim ?

Njega je, otac me blago taknu po glavi
odvela neka rodjaka, po ocu od majke
završio visoke škole, postao čovek pravi
učitelj, naočit i lep, majčine naravi blage.

****

I sad kad selom prodjem setim se price te
kućerka odavno nema, oca i priče njegove
a ratova je još bilo, pamtimo nesreće naše
i one što su otići znali a vratiti se ne znaše.

Svim onima što po bojištima i frontovima ostadoše
Po Petrovdanu jula 2002 Bern Švajcarska

ГРАФИТ СРУШЕНОГ ЗИДА

Оно опетовано расковано Што клинове забада у небеса високо Раскућено вапи за кровом Од темеља одсањан рукопис Себе спрам хтијења гради Собом спрам бдијења снива Себе у недоглед распиње и вида И тако свијетом бива Графит срушеног зида 2011. © Miroslava Odalovic

Оно опетовано расковано
Што клинове забада у небеса високо
Раскућено вапи за кровом
Од темеља одсањан рукопис
Себе спрам хтијења гради
Собом спрам бдијења снива
Себе у недоглед распиње и вида
И тако свијетом бива
Графит срушеног зида

2011.
© Miroslava Odalovic

ИГРА ПИЈАНОГ ПЕПЕЛА

Наздрављам јутру с пијаном надом Да не знаш да освит ка теби ходи И да те кунем узаврелим хадом И молитву склапам у твојој води Да не чујеш шапат кад за тобом блиједи Додир недотакнут додиром твојим Да не знаш да рука тмине ми циједи Бројанице ноћи тихо кад бројим И наздрављам тмнини зато што … Настави са читањем “ИГРА ПИЈАНОГ ПЕПЕЛА”

Наздрављам јутру с пијаном надом
Да не знаш да освит ка теби ходи
И да те кунем узаврелим хадом
И молитву склапам у твојој води

Да не чујеш шапат кад за тобом блиједи
Додир недотакнут додиром твојим
Да не знаш да рука тмине ми циједи
Бројанице ноћи тихо кад бројим

И наздрављам тмнини зато што скрива
Мрве мог освита са твога чела
Наздрављам бурно јер све што бива
Само је игра пијаног пепела

1992.
© Miroslava Odalovic

LELEK MENI ZAUVIJEK

Ko te od mene uze, sine moj Nad grobom da ti tužim, sine moj Za tobom da se spustim, sine moj Suzom do neba da stignem, sine moj Vrata od raja plačem da otvorim, sine moj Kroz njih da u nebesa uđeš, sine moj Ko te od mene otrgnu, sine moj Kletvom da kunem gromom … Настави са читањем “LELEK MENI ZAUVIJEK”

Ko te od mene uze, sine moj
Nad grobom da ti tužim, sine moj
Za tobom da se spustim, sine moj
Suzom do neba da stignem, sine moj
Vrata od raja plačem da otvorim, sine moj
Kroz njih da u nebesa uđeš, sine moj
Ko te od mene otrgnu, sine moj
Kletvom da kunem gromom da spržim, sine moj
Grom se kunem u krilu od kiše, sine moj
Lelek meni zauvijek, sine moj
Lelek meni zauvijek

Od mlijeka stvoren od grudi mojih, sine moj
Od grudi sklonjen praznih sam ruku, sine moj
Kapljama sipam pod oblak skrivena, sine moj
S hljebom u ustima zalogaj gorak, sine moj
Kolijevko grobom zaljuljana, sine moj
Zemljom zemlju hraniš grumenom bola, sine moj
Naramke jecaja u vatri da spalim, sine moj
Da zora utrne i osvit stane, sine moj
Lelek meni zauvijek, sine moj
Lelek meni zauvijek

Kose sam raspustila, sine moj
Pletenice rastrgla, sine moj
Bolje u grob za tobom, sine moj
No s kamenom na grudima, sine moj
Lelek, lelek meni, sine moj
Lelek meni zauvijek

Oj što te rodih pod nebom ljutim, sine moj
Oči mrtve da ti gledam, sine moj
Ruke mrtve da ti sklapam, sine moj
Kosu mrtvu da ti gladim, sine moj
Obraz hladni da ti ljubim, sine moj
Nebo će pući od mog bola, sine moj
Zemlja se otvorit od mog bola, sine moj
Sve živo progutat od mog bola, sine moj
U zemlju crnu s tobom od bola, sine moj
Lelek meni zauvijek, sine moj
Lelek meni zauvijek…

© Miroslava Odalovic

КАД БЕЛА ЗОРА ЦРНЕ ВЛАТИ

Кад бела зора црне влати Расплете у том класју Тад жамор светла под раном неба Шапуће у сагласју Да све ће стићи под руб од недра Да дотакне слутње Све раширит бела једра У немиру ћутње Шапат мртав под стопом стоји Од корака до корака Шапат мртав под језиком броји Дукате од мрака © Miroslava … Настави са читањем “КАД БЕЛА ЗОРА ЦРНЕ ВЛАТИ”

Кад бела зора црне влати
Расплете у том класју
Тад жамор светла под раном неба
Шапуће у сагласју

Да све ће стићи под руб од недра
Да дотакне слутње
Све раширит бела једра
У немиру ћутње

Шапат мртав под стопом стоји
Од корака до корака
Шапат мртав под језиком броји
Дукате од мрака

© Miroslava Odalovic

AFORIZAM

Niko se nemože suprotsaviti najvećim političko-ratnim moćnicima sveta na njihov najstrožiji bombarderski BES, a to može sasvim sigurno da učini samo ZEMLJOTRES! Živko Begović

Niko se nemože suprotsaviti najvećim političko-ratnim moćnicima sveta na

njihov najstrožiji bombarderski BES,

a to može sasvim sigurno da učini samo ZEMLJOTRES!

Živko Begović

AFORIZAM

Prilikom posete Hrvatskoj, početkom juna 2011. godine, Papa Benedikt XVI je IZJAVIO da Hrvatska ne pripada Balkanu, nego uvek Evropi i da je logično da se priključi Evropskoj uniji, pa se postavljaju pitanja, da li ova Papina izjava, ima nešto sa religijom i da li je on možda radi godina starosti geografiju ZABORAVIO? Živko Begović

Prilikom posete Hrvatskoj, početkom juna 2011. godine, Papa

Benedikt XVI je IZJAVIO da Hrvatska ne pripada Balkanu, nego

uvek Evropi i da je logično da se priključi Evropskoj uniji, pa se

postavljaju pitanja, da li ova Papina izjava, ima nešto sa religijom

i da li je on možda radi godina starosti geografiju ZABORAVIO?

Živko Begović

Noc

Noc  – Milorad J. Nikic Noc biserne kapi su rose skrivene ispod tamne sene mesecina to su oci njene, niko nocas srecniji od mene. Noc, prastanje je proslih dana zbog kojih i sad u srcu je rana, znogom moja prva milovanja zbogom zore i prva svitanja. Noc je prva staza posrtaja mesecina svedok zaklinjanja noc … Настави са читањем “Noc”

Noc  – Milorad J. Nikic

Noc biserne kapi su rose
skrivene ispod tamne sene
mesecina to su oci njene,
niko nocas srecniji od mene.

Noc, prastanje je proslih dana
zbog kojih i sad u srcu je rana,
znogom moja prva milovanja
zbogom zore i prva svitanja.

Noc je prva staza posrtaja
mesecina svedok zaklinjanja
noc je kupka setnih uzdisaja
zbogom ruzo u doba cvetanja

Noc je venac toplih zagrljaja
casa strasti nikad ispijena
Noc je more zagrljenih sena
pesma moja nezna bezimena.

DANAS

Devetnaestog  januara godine, hiljadudevetstotinasedamdesettreće, procvetalo je u Beču naše cveće, izašle su omiljenje i drage novine, za nas – Naš najdraži list “DANAS”!   Sa malo nade da će stalno izlaziti, trebalo je sa malo novaca osnivač biti, za nas pečalbare veliki dar, osnovao ih je Vasa Kazimirović – novuinar.   Zato smo njemu mnogo … Настави са читањем “DANAS”

Devetnaestog  januara godine,

hiljadudevetstotinasedamdesettreće,

procvetalo je u Beču naše cveće,

izašle su omiljenje i drage novine,

za nas – Naš najdraži list “DANAS”!

 

Sa malo nade da će stalno izlaziti,

trebalo je sa malo novaca osnivač biti,

za nas pečalbare veliki dar,

osnovao ih je Vasa Kazimirović – novuinar.

 

Zato smo njemu mnogo zahvalni,

i našem listu svi odnai,

on pomaže nama u tuđini,

to je naš u inostranstvu list jedini!

 

Sve dok smo u tuđini mi,

neka nam “DANAS” izlazi,

“DANAS” trebamo svi čitai,

i na list se redovno pretplaćivati.

 

Svima u Redakciji puno uspeha poželimo,

jer treba da im se zahvalimo,

a posebno poštovanje Uredniku Vasi,

koji nam “DANAS” prvi oglasi!

 

Ovu sam pesmu napisao i posvetio listu “DANAS” koji je bio prva

privatna novina za naše gradđane u inostranstvu, a objavljena je

u “DANAS” 5. decembra 1975. godine u broju 42 na 6. strani!

Živko Begović