POEMA O MARUŠI
Kažu da je u doba naših dedova, davno
dole na kraju sela našeg, u strani malo
kućerak bio, u njemu mati samohrana
s devetnaest i sa njom čedo u pelenama
Muža izgubi rano, govori priča znana
na frontu ostade, premalo znamo o tom,
a ona procvala tek, ko ruža miriše snom,
bez ikog sama, a muško čedo sa njom.
I proći će mesec dana u nadi da će doć,
kao gladna godina dan se za danom vuče
mesec ga drugi čeka, ne spi po celu noć
a čedo se pridiže već i prve glasove guče.
Teške je muče more, košmara pune noći
i strašni snovi tek, strah joj u duši zri
jedva dočeka jutro, gori joj celo, oči
uz grudi privija čedo i ono blaženo spi
U neko doba dana ni sama ne zna kad
glas poznat čuje, od sreće stala k`o stub
i naglo otvara vrata, al` opet isti jad
nikoga, a detetu je već izbio prvi zub
Od roda nikoga nema, utehu da joj da
majku i oca ne zna, a baka slepa već
a odkud snovi ti, kamo će konjica ta
nežno privija čedo i nemo gleda u noć
Meseci teku lenjo, glasa niotkud nema
i reči više drage, nebo k`o kamen ćuti
poruke, znaka i zima vec stiže, sprema
dete ručice pruža, majčinu ljubav sluti.
Večeri padaju rane, u sobi sumrak već
po zidu korača senka, ružna dvoglava
zla, studen je štipa, u uglu hladna peć
dete joj na ruci spi, kosica očeva, plava
Mnogi su stigli već, i on bi trebao doć,
godine prodje pola, okolo kolaju priče
pogibe iz sela puno, uze ih tamna noć
i ona začeplja uši a dete i “tata” viče
Napolju severac briše, u snegu leže puti
u prozor belina tuče, lisica u leglu ćuti
na vrata Božic kuca, čedo, radost je tu
sa njim bi da je deli, al avaj, tek u snu.
I zima s mukom prodje, kiše proleću slute
ni nebo milosti nema, to parče hartije žute
sruši se svet i pred očima joj se smrači, puče
pokleknu, pade, a dete prohodalo tek juče.
I tog je prolećnog dana u selu padala kiša
sahrane bile dve, baka Ristana i Maruša
eh, ime joj od tuge umalo da zaboravim
i uz plac pitam, a šta je bilo sa malim ?
Njega je, otac me blago taknu po glavi
odvela neka rodjaka, po ocu od majke
završio visoke škole, postao čovek pravi
učitelj, naočit i lep, majčine naravi blage.
****
I sad kad selom prodjem setim se price te
kućerka odavno nema, oca i priče njegove
a ratova je još bilo, pamtimo nesreće naše
i one što su otići znali a vratiti se ne znaše.
Svim onima što po bojištima i frontovima ostadoše
Po Petrovdanu jula 2002 Bern Švajcarska