Ko to noćas tužne pesme sluša
čije srce sad utehu traži,
ko to hoće ove tamne noći
tužnom pesmom tugu da ublaži.
Ko to noćas nad sudbinom jeca,
kome mesec sada društvo pravi,
kom su dani postali praznina,
ko ne može bez pesme i vina.
Čije ruke dodira su željne,
milovanja u noći preduge,
zašto one sada čašu grle
zašto drhte od bola i tuge.
Kome noćas svirci društvo prave,
ni u pesmi utehe mu nema,
kome kuća postala je tesna
pa za stolom u kafani drema.
To ja noćas pesmi društvo pravim
pijem vino grlim prazne čaše,
meni ruke trepere ko breza
moju tugu noćas niko ne zna.
Milovan Petrović
–