ODA SILVIJI PAVIĆ
U mislima sa Tobom
Propitujem sebe
Ta još si dijete
Ulicom duše se mreže
Kajda i note sjete
Buket cvijeća na grobu
Kao na sjedalu vene
Kraj groba raste loza
Pjesničkom anđelu dar
Anđeo je želio doći kući
U majčin zagrljaj vrući
Želio je doći što prije
A živ došao nije
U košutinoj ulici duše
Nastani se „olovno đule“
Dok brusi htijenja
Da plemenitošću stiha
Opori život mijenja
Kada joj stih davi
Zgusnuta omča jeze
Trzaj jake riječi je
Nosi u nove veze
Ples okova i ponora
Kroz nasrtljivi očaj
Otvara joj nove rane
A majka samo želi
Da njezinu Silviju dotakne
Destilirana želja
I kap odbjeglog veselja
Sve majčine tjeskobe
Zbile se u vagon 401
Ispraćam život vrijedan
Resi nas kao i Silviju
Dobrota u snopu posveta
I destilirana ljubav
Alfa i omega svijeta
Pitaš se u što uskačem
To Tebe Silvija pretačem
U krik pjesme
Zvjezdanim prahom
Sa svete česme
Moja je oda
Niknula svečano
Jer pjesničko lane
Dubinom duše voli
Košutina zaleđena suza
Čuva Ti šutnju nad grobom
Ona je Tvoja sjena
I svuda je sa Tobom
Dijelovi ulice duše moje
Idu tragom zaleđene suze
Ukraden je Tvoj prvi stid
Crnim cjelovom
Sa Tvog blijedog lica
Iz kojeg tek je
Propjevala ptica
Jelen naprasno skonča
Ostade šokirana košuta
I njezino petogodišnje lane
Koje od djetinjstva
Pjesmom oplemenuje
Mladalačke dane
Onda sudbina kruta
Ote košuti lane
Zaledi joj iskrenost
U ljupkim očima
Iz utrke jata misli
Ranjena nada i suza pada
Odiseja počima
Ponosno raste
Gornji Milanovac
Kad balkanske muhe
Iz njega isprate
Na počasnom postolju
Bit će mjesta za Te
Na zasadama Tvojih
Strofa i stihova
Niče i nicat će
Poezija nova
(C) Rajko Glibo
Zadar, 26.VIII. 2010