Razgovor s tugom
Ponekada tišina zazvoni
kao hiljade crkvenih zvona
tuga mi se unese u lice
bezdušno pita:
Gdje je ona?
U bespuću života nestao trag
svaka uspomena ranu dira
samo da sretnem pogled blag
i umirim hiljadu nemira.
Lako je kad pada kiša
kišne kapi skrivaju suze
tuga se nadvila iznad ognjišta
zlokobno pita:
Gdje ti je ljubav
ko ti je uze?
Dolivaš so na živu ranu
pomozi ako za Boga znaš
lagali su mi život cijeli
„dobiješ uvijek koliko daš“.
Davao sam šakom i kapom
bio sam spreman davati još
srce i dušu, život cijeli
za sebe nisam tražio ni groš
Više ne čekam svoje ise
ponovo tamu sjeku zvona
tugu sam rastužio.
Gledam je plače
ne ruga se više
i ne pita me:
Gdje je ona?
© Dobroslav Petričević