Аутор: Rade Jolić

BEZIMENA ZEMLJA[1]

Ova ulica nema ime

Imala ga je

Ali je od kiše izrisano

A mještani su zaboravili

Šta je to pisalo na limenoj ploči

Bili su zaneseni

Poslom

Kockom

Cirkusom

I nisu zapamtili njeno ime

Ovaj grad nema ime

Imao ga je prije velikog snijega

Ali kada se on istopio

Nestali su svi njegovi tragovi

Putokazi

Građani su bili zaneseni

Poslom

Kockom

Cirkusom

I nisu zapamtili njegovo ime

Ova zemlja nema ime

Imala ga je

Ali su u požaru

Izgorjele sve knjige

Sve geografske karte

A ljudi

Ljudi su loši učenici

A i bili su zauzeti

Poslom

Kockom

Cirkusom

Pa nisu zapamtili njeno ime

GOSPODE BOŽE

Zaboravio sam svoje ime

---

[1] BEZIMENA ZEMLJA osvojila je treću nagradu na međunarodnom konkursu za poeziju časopisa NAŠA REČ iz Leskovca, 1995.

ČETIRI VRANA KONJA

 

 

 

 

 

 

 

I

 

Pod kopitama četiri vrana konja

U vodi i zemlji

U vatri i vjetru

Između znojavih butina

Razmičući karlične kosti

Promolih glavu

 

I bol

I vrisak

I mrak

I studen

I vidjeh zabrađenu ženu

I čuh njen sluđeni glas

                       Ćut

                       Ne smij se toliko

                       Plakaćeš

I da ne bješe uplašena i nesigurna

Ne bih znao

Da mi je majka

 

Nisam uspio ni da kažem

Majko

Spasi

Boli

Strah me majko

 

Po stotinu puta

Izlomih sebi zube i vilicu

Pa oputom zaših usne

Da se slučajno

Nekad

Ne nasmijem

Da mi lice ne osjeti ukus prevare

I laži

 

Rodih se sa stotinu godina

Sa hiljadu i stotinu godina

Rodih se

I počeh da puzim i gmižem

Sa kletvom na vratu

I kaznom da se vječno nadam

 

II

 

Pod kopitama četiri vrana konja

Tužbalice me naučiše da govorim

Šta da oblačim

Laž da bježim

Radost da strepim

Lim me nauči da se divim

I da se najljepše ne može zagrliti

Niti ukrotiti

Lim me nauči da je krva voda

I kad se nje napiješ

Luda glava više ne zaboravlja

Sve pamti

I sjetiće se

Gladi

Smrti

Progona

Vriska

I biva još veća i još luđa

A Lim sve dublji

Ponosniji

Prkosniji

A četiri vrana konja

Sve goropadnija

I gaze

I gaze

I gaze

 

 

III

 

Pod kopitama četiri vrana konja

Sve tutnji

Sve se lomi

Bježi čovjek od čovjeka

A od obojice bježi sluđena umjetnost

U neke krugove

Kocke

I nakaze

A đavo gleda

Sebi ne vjeruje

Đavolski se smije

A ja vrištim

 

Sve gori

Gori

I gore gori

Sve mi gori

Feniks iz rerne gunđa

            Čovjek je podsmjeh prirodi

 

Tutnji

Sve tutnji

Tutnje gromovi

I Lim tutnji

Drobe se lednici

Tutnje i škripe oglodana rebra

Tutnje prazne  riječi

Tutnje čizme i bezumlje

Sve tutnji

 

Sve tutnji

 

Sve se lomi

 

Prerodila mi šljiva

Pa se izlomila

Lome se pogledi

Lome se satovi i kompasi

Lome se čela i snovi

Sve se lomi i sve vapi

Za mjerom i skladom

Sve vapi

Sve se boji

Sve se lomi

Sve tutnji

I sve gori

IV

 

 

Pod kopitama četiri vrana konja

Svaka glava vapi za oprostom

Svaka daska misli da je dio krsta

Lim čezne  i sanja za mojim likom

A ja ne sanjam

Samo se krijem

Bježim

Klatim

Koracima spajam obale i virove

I čuvam nešto što nemam

 

Ovdje ničega nema

Nema vremena za tebe

I nema vremena za mene

Nema ni strana svijeta

I nema snova

Nema milosti

Ni razloga

Nema ni greške ni pokajanja

 

Nema

 

I nema vremena za tebe

I nema vremena za mene

Ni zvuk to nije bio

Ni bol to nije bio

Nije bilo ni snova

Ni razuma

Ni mladosti

Sve je to bila luda varka

 

Ovdje se rađaš star

I čitavog života

Samo sebe sažaljevaš

A da nije tako

Mrtvi bi se sami sahranjivali

 

Pored srca

Limom mi prođe barka

Sve zakupi

I ponese sve što ostade

I nestade

 

Ovdje ničega nema

I nema vremena za tebe

I nema vremena za mene

 

I sve vara

Sve tutnji

I sve gori

I sve teče

 

 

V

 

Pod kopitama četiri vrana konja

Četiri kosača

Kose prazninu i tamu

Pred njima sve pada

Sve nestaje

Sem zvuka

Koji mjesto srži živi u kostima

A konji još življi

Još luđi

Skaču

Njište

Gaze

Nad čelom mi utabaše zemlju

Nad glavom mi kamen razdrobiše

Travu mi ubiše

I osta prah

Pa i njega

Na kopitama odnesoše

I

Mrak

Rodih se sa stotinu godina

Rodih se sa hiljadu i stotinu godina

Rodih se

A nisam živio

I nisam se osmjehnuo

N i ime nisam zapamtio

I

Kraj

OVO JE NJENA PJESMA

Ulazio sam danas u stan

I tražio te u svojoj vitrini

Među figurama od alabastera

I kristalnim čašama

Gdje sam sebi obećao

Da ću te čuvati

Ako budeš sa mnom

Gledao sam tu prazninu

To crno ništa

Taj vakuum koji sve guta

I moju pesnicu

I sto

I knjige

Poželio sam da poskidam sva ogledala

I sve portrete sa zida

I da se isplačem

Dobro da se isplačem

I glavu bih zabio u zemlju

Ali se bojim

Da ne iznikne

Nešto grdno i mučno

Kao kolebanje

Crnokosa

Dugokosa

Poklanjam ti pjesmu

I znaj da koliko te sad volim

Mogu te voljeti još i mnogo više

A to me ubija

Jednom si poželjela da ti napišem pjesmu

Da se osjetiš nečijom

I ženom

I evo

Ona je tu

Crnokosa

Dugokosa

Znam da koliko te sad volim

Mogu te voljeti još i više

A to me ubija

I po navici otvaram prozor

I pomalo zaurlam

Ludosti moja

Nije ovo Leta

To je Lim

I ovaj čovjek nije Haron

Već sam to ja

I ne veslam

Nego se koprcam i davim

U tvojim i mojim Beranama

Ovo je tvoja pjesma

Znam da u njoj nema riječi

Koje će zatisnuti

Svaku poru na tvojoj koži

Ali znaj da ih imam još u sebi

Koje se kotrljaju i zveče

Po mojim ambisima

Crnokosa

Daugokosa

Poklanjam ti pjesmu

I znaj da koliko te sad volim

Mogu te voljeti još više

A to me ubija