2015.
Ja sam neuzvraćena reka;
Od sunca naglavačke i opet.
Da ga okreneš moj svet te čeka.
u dogovoru sa pustim snom.
Proleće bez nas cveta, cveta…
Ja sam stari madrac;
Od zagrljaja neba i opet.
U vrtoglavom stihu, zar sreća,
nečijih grudi da i ja rastem
uz taktove cveća, cveća…
Ja sam prohujala mladost;
Svih junaka sa Peleponeza.
U džepovima meseca i opet,
tvoj grad od smole i pruća,
sakriven je život, otet, otet…
Bezuslovno volim, mora;
Potapanje oblaka u oči, opet.
Na hilajde nemilih prolaznika,
alejom tuđeg neba, presušenih kora.
Ja stojim kao krst podvižnika.
Ja sam neupućeni glasnik;
Drevnih žetelaca u polju, opet.
Stara i osedela munja, soneta.
Medeja i Euridip –
Sreća, odavno, nekom doneta.
Krhko i plavo dajem krv;
Pticama drugih gradova i zemlji, opet.
Slavim sebe kao praznik, blagdan.
Na ušćima, ponorima, drvetu bez kiše,
Naslikanim vodama, bedni sam crv.