Pesma sa mojih brda

                                     maj 2016.

Čučala bi na tremu,
u letnje vreme ponajviše.
Krivog pogleda u nebo,
čekajući ljubičaste kiše.

Krao sam joj snove;
Zalivajući ih vinom žutim,
u ritama odbeglog duha;
Čije snoviđenje sa njom slutim.

Umela je i da plače,
kao dete ubodeno na trn.
Krivudala je mislima vazda,
da prizove mi dan crn.

Samo je zaboravila da ljubi;
Komad mesa preplanule krvi.
Na drugi svet sa nevestom,
čije kosti melodijom mrvi.

Sažeti vetrovi

Izvinjavam se, svetu, na emociji;
Na tankoj žici moga srca.
Poklanjam ga za šešir i kaput,
pod dodirima sunca.
U vetrovito podne mog dodira;
Iza očiju ljubavi i pesme –
Ostavljam poruku kočijašima:

Ne odlazim od vas, kao što
odlazim od sebe,
u nepovrat vodim ruke od papira
i do nedraga svoje korake,
dajem onima koji tek uče da vole.
Ne odlazim od vas, kao što
odlazim od sebe

Razumeće me svet dečijih sklonosti.
Igrama.
U povečerje pod apsurdnim nebom,
ispod bluze maslačaka, oduvanim
brigama.

Izvinjavam se, svetu, na trudu;
Da ne zaplačem.
Na žarkoj želji da uspem,
prodati telo svemiru.
Ostajem u tamnici.
Drugačije ne znam,
sem da odem.

Na šarene razglednice zemalja,
zaboravljenih, šaljem, na,
izmišljenu adresu tek rođenih.
Kojima ostavljam reči;
Da upoznaju sebe,
jer oni su vreme koje tek dolazi.

Greh i oprost

2015.

Ja sam neuzvraćena reka;
Od sunca naglavačke i opet.
Da ga okreneš moj svet te čeka.
u dogovoru sa pustim snom.
Proleće bez nas cveta, cveta…

Ja sam stari madrac;
Od zagrljaja neba i opet.
U vrtoglavom stihu, zar sreća,
nečijih grudi da i ja rastem
uz taktove cveća, cveća…

Ja sam prohujala mladost;
Svih junaka sa Peleponeza.
U džepovima meseca i opet,
tvoj grad od smole i pruća,
sakriven je život, otet, otet…

Bezuslovno volim, mora;
Potapanje oblaka u oči, opet.
Na hilajde nemilih prolaznika,
alejom tuđeg neba, presušenih kora.
Ja stojim kao krst podvižnika.

Ja sam neupućeni glasnik;
Drevnih žetelaca u polju, opet.
Stara i osedela munja, soneta.
Medeja i Euridip –
Sreća, odavno, nekom doneta.

Krhko i plavo dajem krv;
Pticama drugih gradova i zemlji, opet.
Slavim sebe kao praznik, blagdan.
Na ušćima, ponorima, drvetu bez kiše,
Naslikanim vodama, bedni sam crv.

Lutak

                                               2012.

Reči poput vatre, vetra i vode –
čije slovo vatreno stoji,
na rubu največnije slobode!
Poljubcima nebo lako oboji.
 
I mramorni kamen plaši,
umećem najženstvenijih misli.
Da prljavom haljinom – polenom praši,
zvuk kapi sa ulice pokisli;
 
Kao notama mraz je donet.
U najtopliji srca kutak,
gde odeven sam kao sonet
i dremežljivo pevam kao lutak.
 
Reči što se brane od reči,
jesu poezija divna samo.
U srži gde misao kleči
zaključaj tiho ljubav tamo.

Srećna porodica

Kao u svakoj mrtvoj bajci
tama utihne u krvi.
Onda On senku mojoj Majci,
zgazi bez reči poslednji i prvi;

I mrtvu tišinu praznih boca;
Kao na filmu da gori rola,
glavna glumica, Ona ujede mog Oca –
i posle magle digne se istina gola!

Ne želim više da išta želim;
Reklo bi dete povrh svega.
U grehu se raspadam i veselim,
nad trulim telima nje i njega.

Voda koja nije voda

Na mojoj reci obala nema,
ni leva, ni desna,
a kamoli istok ili zapad.
Moja reka u vašim mislima drema.

I voda nikud ne otiče,
ni dole, ni gore,
ni ka čoveku, a ni u more.
Ona se samo ljubavi dotiče.

U tom miru, peska šum.
Sa tog virovitog dna,
kao reč moje glave,
klizi niz jezike tuđe
i spava s decom vašeg sna.

U njojzi život drukče diše.
I sunce se rađa leđima.
U jutra kao pod zemljom,
ta reka je vizija i večnost –
ona se mojom poezijom piše!

Zaista, ptice

-dobrodošle ptice na moj
dlan od ovasa i riže.
U maglama popijenih reči,
razvučen i nizak vaš poj –
do mene krhko i utešno stiže;

Razlama se senka vas
i vaših krila u meni,
zbog jutra i vetra,
što ljulja misao i vlas –
kako dan sve više rumeni, rumeni . . .

Srećno vam bilo! – ali ja
ne mogu vam usne pružiti.
Zbog ovog grada i njegove memle,
budite moje pesme galija
i Bogovi će se s vama družiti.

Privid i čekanje

Gordi je kamen od reči nad nama,
čeka te tama u znaku svom;
U lepoti koja čami sama.
U ljubavi koja nema dom.

Pričekaj na sreću u noći,
kad zvezde spevaju stih o nama;
Možda ćeš sam, iz pepela doći
na kočijama bez srama!

Kao oluja, nek zaori se smrt!
Što crnim slovom obeleži nas,
ne pružaj ruke u daleki vrt,
jer pod cvećem leži spas.

Zaćuti o nadi na velikom tronu;
Možda Bogovi daju nam znak.
Kad sva čekanja i poljubci klonu,
reči će biti svetlost za mrak . . .

Crno i sve – Miloje Đorđić

Pesmo ne škrgući zubima!
Ne budimo na ljubavi škrti;
Ovaj će cvet plakati večno
odan zvezdama u tuđoj smrti.

Skladu nesklada crna,
tvoje oči krojač rubi.
Senka igra po nožu kao srna,
al ne seče mrak usna koja ljubi.

Srećo, ti ne skrivaj mene
iza kulisa mekane kiše,
već pod nebom u otvorene vene,
saspi melodiju koja mnome diše!

Настави са читањем “Crno i sve – Miloje Đorđić”