NIJE UVEK SVE TAKO CRNO
Sedim, ispijam kafu.
Duša crna poput nje.
Slušam nasmejane ljude,
a mene ništa de nasmeje!
U duši čemer, jad.
U grudima nešto boli!
Gde je sreća sad?
Zašto me više ne voli?
Postoji li bezgranična ljubav,
zbog koje sve se prašta?
Ili, ljubavi i nije bilo!?
Bila je samo mašta!
U daljini pučinu gledam,
u njenom miru, tražim spokoj svoj.
Pučina ostaje nema,
ne razume očaj moj!
Ostaje šoljica prazna,
sada u njoj nije crno sve.
Po neki beli trag,
kao da mi nešto nagovešćuje!
Nije uvek sve tako crno,
posle kiše Sunce izadje!
Ljubav često zaboli,
ali, nekada se i prava pronadje!
© Jasmina Dimitrijević
(Прочитано: 241 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 692.631 пута)
Divno
Duboka emocija👏👏