Otiš’o je, im’o štelu,
kod rođaka s jednim dečkom,
par meseci na bauštelu,
vratio se deda s mečkom.
Belog dana nije vid’o,
samo spavaj, štedi, radi,
svakog leta sprat dozid’o,
sve je lako dok smo mladi.
Pomag’o je redom svima,
udomio brata, snajku,
al’ da dođe nije mog’o,
da sahrani oca, majku.
Nema decu, nema ženu,
u arendu dao zemlju,
rmb’o stalno treću smenu,
sad samuje u prizemlju.
Sa bratom ne razgovara,
srpska posla, zemlja, međa,
rođeni, kažu kad treba,
prvi okrenu ti leđa.
Bogatstvo je zaradio,
usput reumu i giht,
“za koga si to radio?”
tužno kaže; “ih vajs niht!”
Kad ga sretnem ja mu kažem;
“još si ti mlad, ma ne daj se”,
znamo on i ja da lažem,
kroz zube procedi; “šaise”.
Troši nemačku penziju,
na njegov se račun pije,
dobio hipertenziju,
“majne frojnde”, tako ti je.
“Ne bih iš’o da sam znao,
suvo zlato da mi nude,
svoj sam život proćerdao,
kojekude, majne brude!”