iza prozorskog okna ostalo je
lijepo subotnje popodne
i pepeo šutnje po krovovima
nešto bih izmislila
crtala bih oblake po gluhom
i golom nebu bez ijedne ptice
ali umorne mi ruke
bez glasa i pokreta
nikog ne čekam
možda želim sugovornika
bez ovog jedva vidljivog
treperenja lišća u krošnjama
ali nitko ne korača
putem koji je potonuo
kao da vodi na počinak vječni
u lijepo subotnje popodne
bez pokreta ispratim
/kao da milujem/
pad ploda divljeg kestena
dolje negdje duboko
ispod osmoga kata
iza uma
koji se bezglasno odjeknuvši
otkine i otkotrlja u Gluho i Duboko
po strogo ispoštovanom
zakonu gravitacije