Kada sam pisao ovu pjesmu, iz mene su sjećanja riječima na papir iskakala. Slovima sam od mladosti nit povukao i nastavio stihovima sve do starosti i klupe u parku. A vrijeme ne čeka, kao potok žuborom žubori, iz šumskog se izvora razlije i ravnicom nastavi da vijuga, u rukavcu zastane i produži tiho u neznano kao ponornica nestaje.
Kada bi oči govoriti znale čovjek bi se sretnim mislima umivao, a bezbrižnim snovima budio!
MIR I TIŠINA
Često se desi da umoran sjednem
Na klupu u parku,
Poj ptica da oslušnem
A vjetar hladan i jesen hladna
Zubata od prošlosti kazna,
Šiba mi lice i ratuje sa srcem
I godinama mojim.
U meni sve zamrlo,
Hladilo okovalo tijelo
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja u stranu bježi,
Da me neko ne prepozna
Da me ne tješi.
Nekada sam u prolazu
Baš na ovom mjestu,
Krajičkom oka gledao u kose bijele
I šešire do pola glave upale,
Što bradom i rukama drhtnim
Štap čuvaju.
Evo i vrijeme je promijenilo boje,
Na granama lišće požutilo je
Kao slike u albumu prošlosti moje,
Ili se nebo nije umilo ili su krive
Naočale suzne.
O Bože dali sam vrata zatvorio,
Ili se hladna uselila vjetrina
Umjesto mene utoplila,
Mir i tišina!
© ŽeSP
Једно мишљење на MIR I TIŠINA – Željko Perović