Mir i tišina – Željko Perović

MIR I TIŠINA

Često umoran sjednem
Na klupu u parku
Poj ptica da oslušnem
A vjetar hladan
I jesen hladna
Zubate od prošlosti kazne
Šibaju mi lice i ratuju
Sa godinama
I starosti mojom

U meni sve zamrlo
Hladilo okovalo tijelo
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja
U stranu bježi
Da me neko ne prepozna
Da me ne tješi

Nekada sam u prolazu
Baš na ovom mjestu
Krajičkom oka gledao
U bijele kose i šešire
Do pola glave upale
Što bradom
I rukama drhtnim
Štap čuvaju

I vrijeme je promijenilo boje
Na granama lišce požutilo
Kao slike u albumu
Prošlosti moje
Ili se nebo nije umilo
Ili su krive
Naočale suzne

O Bože
Dali su vrata zatvorena
Ili se vjetrina hladna uselila
Umjesto mene utoplila
Mir i tišina!

©ŽeSP

© Željko Perović

Pisajuci ovu pjesmu iz mene su sjećanja riječima na papir iskakala. Slovima sam od mladosti nit povukao i nastavio stihovima sve do starosti i klupe u parku. A vrijeme ne čeka, kao potok žuborom žubori, iz šumskog se izvora razlije i ravnicom nastavi da vijuga, u rukavcu zastane i produži tiho koritom u neznano.

Kada bi oči govoriti znale čovjek bi se sretnim mislima umivao i bezbrižnim snovima budio! © ŽeSP