Kada sam pisao ovu pjesmu iz mene su sjećanja riječima na papir iskakala. Slovima sam od mladosti nit povukao i nastavio stihovima sve do starosti i klupe u parku. A vrijeme ne čeka, kao potok žuborom žubori, iz šumskog se izvora razlije i ravnicom nastavi da vijuga, u rukavcu zastane i produži tiho koritom u neznano.
Kada bi oči govoriti znale čovjek bi se umivao sretnim mislima i budio sa bezbrižnim snovima! © ŽeSP
MIR I TIŠINA
Često se desi na klupu da sjednem
Umorano tijelo da odmorim
A vjetar hladan i jesen hladna
Zubata od prošlosti kazna
Šiba mi lice i ratuje sa tijelom
I srcem mojim
U meni sve zamrlo
Hladilo okovalo tijelo
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja u stranu bježi
Da me neko ne prepozna
Da me ne tješi
Ni pomišljao nisam
U parku na klupu da sjednem
Nekada sam u prolazu
Krajičkom oka gledao u bijele kose
I šešire do pola glave upale
Što bradom i rukama drhtnim
Štap čuvaju
Evo i vrijeme je promijenilo boje
Na granama požutilo lišće
Kao slike u albumu prošlosti moje
Ili su naočale suzne
Ili se nebo nije umilo
O Bože dali sam vrata zaključao
Ili se hladan vjetar uselio
Umjesto mene utoplio
Mir i tišina!
© ŽeSP
© Željko PerovićMIR I TIŠINAMIR I TIŠINAMIR I TIŠINAMIR I TIŠINA
