Kada sam pisao ovu pjesmu iz mene su sjećanja riječima na papir iskakala. Slovima sam od mladosti nit povukao i nastavio stihovima sve do starosti i klupe u parku. A vrijeme ne čeka, kao potok žuborom žubori, iz šumskog se izvora razlije i ravnicom nastavi da vijuga, u rukavcu zastane i produži tiho koritom u neznano.
Kada bi oči govoriti znale čovjek bi se umivao sretnim mislima i budio sa bezbrižnim snovima! © ŽeSP
MIR I TIŠINA
Često se desi da umoran sjednem
Na klupu u parku
Poj ptica da oslušnem
A vjetar hladan i jesen hladna
Zubata od prošlosti kazna
Šiba mi lice i ratuje sa tijelom
I srcem mojim
U meni sve zamrlo
Hladilo okovalo tijelo
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja u stranu bježi
Da me neko ne prepozna
Da me ne tješi
Nekada sam u prolazu
Baš na ovom mjestu
Krajičkom oka gledao u kose bijele
I šešire do pola glave upale
Što bradom i rukama drhtnim
Štap čuvaju
Evo i vrijeme je promijenilo boje
Na granama lišće požutilo je
Kao slike u albumu prošlosti moje
Ili se nebo nije umilo ili su krive
Naočale suzne
O Bože dali sam vrata zatvorio
Ili se hladna uselila vjetrina
Umjesto mene utoplila
Mir i tišina!
© ŽeSP
© Željko PerovićMIR I TIŠINAMIR I TIŠINAMIR I TIŠINAMIR I TIŠINA
