Ugašeno ognjište – Vesna Stojković
Zanoćila vetrušina u granama stare trešnje.
Pod strejom se paučina razmahala luđe, bešnje.
Zagraktala dva gavrana, loše vesti kome nose?
Usred lepog, belog dana, kome li će da prkose?
Strašilo u polju stoji da preplaši divlje svinje.
Lubenice netaknute, skapavaju čak i dinje.
Kukuruzi neobrani, zrelo klasje još se žuti.
Brazde puste, neorane… Prašnjavi ostaju puti.
Na granama voće zrelo, nema ko da ga ubere.
Selo malo opustelo, ostalo bez nade, vere.
Mladost naša otišla je, daleko od svoje kuće.
Sada trbuhom za kruhom, stalno luta kroz bespuće.
Roditelji ostareli, žuljevite , slabe ruke.
Već su davno iskopneli, pod starost ih grizu muke.
Kroz prozore pogleđuju, ali tužan pogled osta.
Jer uzalud očekuju, milog im i dragog gosta.
Sa odžaka dim se vije, dok ognjište već se gasi.
Iz oluka kiša lije… Kućo moja, propala si…
Stari džukac juri vrapce, mesto trave korov niče.
Slika svima dobro znana, ko iz neke stare priče.
(Прочитано: 61 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 692.282 пута)
Znala sam da je tvoja pesma čim sam počela da je čitam. To je ta prepoznatljiva moć zapažanja. Svaka čast!
Hvala poštovana Ljiljana!