PTICA ZLOSLUTNICA
Zakleh se ćutanjem
u znak lojalnosti,
slušajući pesmu Zloslutne ptice.
I pretvorih se u nemu statuu.
Od okamenjenih ostataka
moje duše napravih svetilište.
Za beg od stvarnosti, tajno skrovište.
Zaronih u mrak, dotakoh dno…
Izgubih se u tišini.
Ne videh ni Sunca, ni Meseca.
Ni staze, ni puta…
Samo srce umorno što luta
nepreglednim prostranstvom života.
Na granici bezumlja i besmisla.
Na ivici pakla i raja.
Na putu, bez početka i kraja.
I videh Svetlo u mraku…
Negde u daljini gorela je vatra,
od munje što je oganj zapalila.
Od te vatre ogrejah promrzle prste.
A na uglu usana,
kao okamenjeni pupoljak ruže,
pojavi se Osmeh.
I oterah pticu Zloslutnicu
što me je u kamen pretvorila,
na usne mi pečat stavila
kako bih zauvek ćutala…
I opet je zora zarudila,
u oku Sunce probudila.
Iz zbirke poezije,, Dodir duše”-2022
Vesna Stojković, Leskovac