Sinoćnji film je u meni razbuktao ranjivost, pa je jutros još zabrinutiji gledam dok ustaje i bosa odlazi kroz rumenilo listopadnih uvojaka. Prerano je zagaziti u tako svježe jutro. Zar ne čuješ kako potajno puca tkivo vjetra? Ili te netko čeka u parku? Ovako rano to može biti samo Zluradi, primijetim naglasivši to čudno ime. Dok govori o njemu koji brzo broji ljudske godine i suhe ih odbacuje kao dotrajale grane, ja sam već uskomešao koračao za njenim glasom niz prostor hladne jeseni.
Gdje si…? u daljinu je zagledan moj pogled pred kojim se još vrte slike sinoćnjeg filma… od kojeg ne miriše cvijeće, u kojem se nikada ne gasi studen noćnih zvijezda.
Gleda me ukočeno i zagonetno s jutarnje staze čekajući moj zagrljaj.
Opet se negdje udaljavala naša soba kad sam u svojoj ugnijezdio njenu malu ruku. I neke nepoznate ptice vraćaju sve izgubljene slike kuckajući pozdravom u prozorska stakla.
Jutro poput bijelog ljiljana nestaje u plavilu.
I prostor je i tragove neispisanog već zameo prvi snijeg
To cvjetaju agave, govori i stišava bujice u sebi. I plovi. Mirno. Kao pahulje nad morima. Lagano kao anđeoski smijeh nad šumama.
