Pogana nada
Kad večnost upali svoju poslednju sveću,
tihi koraci priđu do mene.
U oku zatreperi sjaj —
kao nada da i svemir ima kraj.
Sve tame bude zebnju,
a čula me, u zanosu, bodre:
biću tu za tebe —
uvek, i tamo i ovde.
Sve potoke, reke i okeane
milujem nežno,
rukom od žada.
A sveća ne gasne —
u meni i dalje tinja
pogana nada.
Visina čelične noći zasvetli —
znak težine i dubine,
i želje da menjam sebe.
Sve vode, sve suze
ne brišu obrise sjaja.
Svemir nas čeka — i vodi.
Težina reči,
kao kamen u džepu, podseća:
kosmos uvek ima
rezervnu sveću.
Ruka od žada, magičnom kredom,
beleži pogano vreme —
a ja želim samo
da promeni i mene,
i tebe u meni.
(Прочитано: 8 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.172.584 пута)