Sa prozora izgubljenog stana i dalje se vidi reka,
Složeno rublje iz ormara poklanja prostoru miris nevinosti,
Postelja izgužvana,meka…
Na satu rupa vremena pokayuje da je ipak vreme,
Da su sati koji su s lakoćom radjali dane spokoja i ljubavi
Zamakli oku,
Otplovili,u maglu jutarnje svite čudnog grada i te…
I te čudne reke,
Svedoka i čuvara mojih koraka,reči,pogleda…
Geganje starice ka gradu kroz usku ulicu
S korpom u ruci,vrati sliku na svoje mesto,
Moj kiseli smešak ratnika koji čeka presudu
Protivničke vojske u zarobljeništvu,
Dodir plamena upaljača i poslednje cigarete iz kutije,
U izgubljenom stanu,gde pušenje nije dozvoljeno.
Bar ne u danima koje sam uhvatio da beže,
Beže, obalom konjima a rekom čamcima,
Polako ali ipak brzo.
Nisam znao da je vojska života toliko velika i moćna,okrutna
Da te pronadje čak i u izgubljenom stanu,čudnom gradu
U zabranjenom dimu…u njenom dahu…
Da sudi i presudi tek tako,za tren
Par koraka,par izloga,par mostova,nepar nje i nema te…
Hrabrost,i od nje ostalo još poslednji komadić u džepu,
Gledah je,koliko je moja i koliko neće više biti…nikada više
Kad mi presudi komadant vojske života,
Kad pukne platforma koja me je nosila gore medju pticama
Pa zvezdama,pa jako visoko i još više.
San kad svoj film završi,i njene oči moje obezboje,
I zamiriši postelja naspavane i srećne devojke
Koja ima samo danas,mnogo juče…a sutra…
Sutra ću ja već biti u drugom čudnom gradu,
Kraj druge čarobne reke,kojoj ću pričati
Kako su me pogubili,pogubili okrutni vojnici životne armije
Armije realnosti i tragova koraka vidljivim oku,
Ne ptice,ne zvezde,ne oblaci,ne kraljica svega toga…ona.
Rupa na satu popunila se do pola,njen glas zovnu moje ime,
Bespomoćno i sluteći nešto…
Moj prevoz je došao po mene kroz prozor,
Uhvatio me za srce i vukao napolje kao po naredbi,
Oči su mi se branile vodopadima,najvećim na svetu,
Reči su se davile i istog trena umirale u nekom ćošku izgubljenog stana,
Tu su i ostajale,takve nikad ne trunu,ne nestaju,samo umiru
I ponekad znaju jako da bole…pred kišu.
Osudjen,pogubljen
Sa zgužvanim srcem i bezbojnim očima,sa kvakom u ruci
Njom u postelji…zbunjena,tužna,nevina i sama.
Nit je pukla,platforma nebeska propala,
Ali sećanje…sečanje sam uspeo sačuvati,
Verujem i ona,
Samo da one reči iz ćoška neko ne baci kroz prozor dok
Dok bude spremao izgubljeni stan…